Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Zona Sumraka - 1

   Priče Iz Druge Dimenzije! Postoji peta dimenzija, ona koja je van onih koje su poznate čoveku... dimenzija ogromna kao svemir, a večna kao beskonačnost! To je srednji prostor između svetlosti i senke, između nauke i praznoverja. On leži između ponora čovekovih strahova i vrhunca njegovog znanja. Uđite u svet koji ne liči ni na jedan postojeći. Svet koji postoji samo u mašti, ali u koji veruju oni u čije su se moći uverili. Dobrodošli u Zonu sumraka ...

Osmeh gore Osmeh na lice:  
Priča1: UBICA SA ONOG SVETA

    Policija nikada nije rasvetlila jedno od najčudnijih ubistava u istoriji kriminalistike - u kojem je, po svoj prilici, izvršilac bio duh jedne žene-kepeca. Početak seže do 1870. godine, kada je gospođica Ada Danifort, sa svojom štićenicom Fenčn Monkar, učestalo koristila redovnu brodsku liniju između Francuske i Njujorka. Sudeći po rečima gospođice Danifort, njena štićenica je bila imućno siroče čiji su roditelji nestali u požaru. Pod njenim starateljstvom će ostati do osamnaeste godine, a onda će joj predati njen imetak.
     Za druge putnike na brodu, Fenčn je bila ljupki devojčurak koji se nije odvajao od svoje lutke. Ali, u zaklonu njihove kabine detinjarije nije bilo. Heruvim je postajao demon, lica izobličenog od gneva, sipala je na svoju 'starateljku' bujice najgnusnijih i najpogrdnijih izraza, naučenih tokom 43 mukotrpne godine života - od uloge cirkuskog kepeca do sadašnje, lopova i krijumčara.
    Pa ipak, i pored trzavica, njihov ortakluk je bio uspešan. Dok je Ada na carini obavljala formalnosti oko prtljaga, mala Frenčn - pravo ime joj je bio Estel Ridli - sa lutkom u naručju nehajno je prolazila pored carinika.
   I niko ni u snu nije pomišljao da 'devojčicu' zaustavi. Prešavši carinsku kontrolu, uzimale su kočiju i odlazile pravo u Kinesku četvrt, gde je na njih čekao Ving To. U pomoćnoj prostoriji, pažljivo odvojivši glavu od tela lutke, Ving To bi po stolu rasuo pregršt blistavih, dragocenih kamenčića - bogatu žetvu višemesečnih krađa po evropskom kontinentu.
     Posao bi verovatno cvetao u nedogled da nije došlo do sukoba između Fenčn i zanosne Magde Hamilton oko naklonosti Dartnija Kroulija, kockara visokog stila. Magda je prekršila sve nepisane zakone podzemlja potkazavši policiji čitav posao. Kada je brod uplovio u njujoršku luku, poseban 'odbor za doček' bio je spreman da prihvati neobičan tandem. Bilo je dovoljno da se napravi i letimičan uvid u sadržinu lutke, pa da se Ada i Frenčn nađu na putu za zloglasnu kaznionicu Tombs. Fenčn, koja je imala pozamašan kriminalni dosije, osuđena je na kaznu doživotnog zatvora, a deset godina mlađa Ada, kao saučensik, na 20 godina robije. Najdramatičniji trenutak u toku suđenja režirala je Fenčn. Ugledavši u prepunoj sudnici Magdu kako se zlurado osmehuje, Fenčn skoči sa svog mesta i glasom piskutavim od srdžbe izriče kletvu da će jednog dana ubiti potkazivačicu.
     Magda se uz veliku pompu venčala za Kroulija, ali je on posle svega šest meseci napušta privučen 'zlatnom groznicom' u Kaliforniji. Napravivši od razvoda dobar posao, Magda je promišljenim ulaganjima uvećavala početni kapital, što joj je obezbedilo ulaznicu u mondenske njujorške klubove.
    Na Fenčn su svi zaboravili, svi izuzev Magde Hamilton. jednog jutra, sva uspaničena, dojurila je u policijsku stanicu i još sa vrata počela je da viče na dežurnog oficira zašto nije obaveštena da je Fenčn pobegla iz zatvora. Iz njenih nepovezanih reči policajci su razaznali da je Magdu prethodne noći iz sna prenuo šum koji je dolazio iz ugla spavaće sobe. Zlokobno se cereći, obučena u istu dečiju haljinicu, tamo je stajala Fenčn sa velikom porcelanskom lutkom u naručju. Spasla se bekstvom u kupatilo, gde je provela ostatak noći sve do jutra. Potpuno izbezumljena od straha, Magda je ultimativno zahtevala stalnu policijsku zaštitu sve dok patuljasta nakaza ne bude uhvaćena. Zbunjeni policajac joj je bez reči pružio nedelju dana stari primerak lista 'Njujork San' i pokazao vest na poslednjoj strani da je Fenčn Monkard nađena obešena u svojoj ćeliji.
    Međutim, to nije nimalo utešilo i Magda još istog popodneva kupuje kartu za putnički brod 'Kanard' za Evropu. Kako je brod polazio narednih dana, Magda je odlučila da organizuje oproštajnu večeru sa starim prijateljima. Posle te  večere se vratila kući. Došavši izjutra, posluga je zatekla prtljag uredno složen za put. Ali, sve to više nije imalo nikakvog značaja za Magdu. Već hladnog, poluobnaženog tela nađena je u postelji sa sukrvicom u uglovima usana. U toku uviđaja lekar je konstatovao da je smrt nastupila kao posledica gušenja u sopstvenoj krvi. Po tragovima po nepcima moglo se zaključiti da joj je neki čvrst predmet bio gurnut u grlo svom snagom.
    Sredstvo izvršenja zločina nikada nije pronađeno. Neki trag ipak je postojao. U zgrušenoj krvi nađeno je nekoliko dlaka - identičnih onima u kosi dečije lutke od porcelana.

Priča 2: ZOV SIRENA

    On jeduži od večnosti i dalji je od beskraja. Sve stvari koje čovek ne razume i ne može da shvati kriju se u njemu. I potpuno je nepredvidiv. On je - okean.
    Čitavih pet dana i noći razmišljala je Marija avore o tim rečima sog oca, čoveka koji je skoro čitav voj život proveo na brodu, putujući svim morima i okeanima sveta. Ali kapetana Leonsija više nije bilo. Ležao je negde u prostranim dubinama okeana, okovan lelujavim morskim travama. Ili je, možda, sedio okružen morskim nimfama u prostranom kraljevstvu boga Neptuna, u koje je čitav svoj život verovao.
    Kapetan Leonsije je bio mrtav. Potonuo je zajedno sa većinom putnika koji su se nalazili na brodu 'Paris'. Njegova kćerka Marija Avore bila je takođe na brodu. Ona je jedna od retkih koji su preživeli katastrofu. A da su poslušali kapetana leonsija, možda bi sada svi bili živi...
    Bio je 7. septembar 1978. godine. Jutro. Zlatni okvir sunca nazirao se iza beličastih oblaka što su zaklanjali nebesko plavetnilo. Sve je govorilo da će dan biti sunčan i kao stvoren za plovidbu. More je bilo prilično mirno, pokretalo se jedva vidljivo, skoro lenjo, samo ponegde praveći odsjaj. U velikoj španskoj luci Kadiz, bio je usidren i 'paris' - beli, elegantni putnički brodić koji je mogao primiti oko sto putnika. Njegov vlasnik, kapetan Leonsije Avore bio je stari morski vuk, poznavalac čuda mora i njegovih tajni. Preživeo je snažne oluje i velike brodolome. položio je mnoge ispite koje su mu postavljale morske struje i doživeo je mnoge čudne i neobjašnjive pojave.
    Verovao je u stanovnike mora i trudio se da nikad ne izaziva zlu sudbinu. Znao je kad se nalazi okružen nepreglednim, nemirnim plavetnilom da mu samo zakoni mora mogu pomoći jer u tom beskraju nikakvi drugi zakoni nisu bili na snazi. I znao je kad more uzima, ono uzima sve!
    Otisnuo se, dakle, tog sunčanog letnjeg jutra 'Paris' preko Atlanstvog okeana. Cilj mu je bio Njujork. Sto putnika polako se počelo pripremati za petnaestodnevno putovanje. Bilo je tu profesora, naučnika, trgovaca, bankara, ljudi svih profila i zanimanja. Svi su se radovali putovanju. Deca su se trudila da zavire u sve skrivene uglove broda dosađujući posadi neumornim pitanjima.
    Dame su sedele na palubi neobavezno ćaskajući o poslednjim modnim ludostima, a gospoda su se sakupljala u salonu pričajući o kvalitetu duvana koji puše ili rezultatima sa berze. Svi su bili mirni, nikome to nije bilo prvo putovanje brodom i znali su se potpuno opustiti i uživati. I Marija Avore je bila među njima. Većinu vremena provodila je u kabini svog oca slušajući njegove zanimljive priče sa prethodnih putovanja. Nije često bila sa njim. Majka joj je živela u Njujorku i sve vreme je provodila kod nje. Kod oca je odlazila jednom godišnje, na raspustu, i sada se ponovo vraćala kući. Nikad joj nije bilo dosta razgovora sa ocem, njegovih priča o moru i uzbudljivim putovanjima.
    Bio je trinaesti dan putovanja. Još samo dva dana i dve noći su delile putnike 'Parisa' od njihovog cilja. Ali ta noć, trinaesta, bila je kobna...Ništa nije ukazivalo da bi moglo doći do nevremena. More je bilo mirno, a vreme stabilno. Samo su retki naleti vetra pomalo uznemiravali kapetana Leonsija. Znao je da vetar može biti opasan, još ako je u dogovoru sa morskim strujama...
    Nevreme je počelo u sumrak. Blede sunčeve senke su se ugasile. Vetar što se do tog časa samo retko čuo, pretvorio se u vetruštinu čiji su bičevi snažno šibali po palubi. Vidljivost se smanjila. Iza tamnih, namrštenih oblaka izgubio se i poslednji trag nebeskog plavetnila. Vetar postade još snažniji. Putnici su postali vidljivo uznemireni. U grupama su dolazili do kapetanove kabine raspitujući se je li sve u redu. On ih je pokušavao smiriti šaljući ih na svoja mesta. Strogo im je naredio da se ne miču i ma šta da se desi da obavezno slušaju njegove naredbe.
    Oko 21 sat nestale su i poslednje svetlosti sa neba. 'Paris' je uplovio u gustu pomračinu, maglu, šta li, i samo se, s vremena na vreme, s levog boka broda ukazivala morska pena. Ono što je bilo čudno jeste da se pena nije belasala. Naprotiv, bila je modra, krvavo modra, poput vina kakvo se točilo u mnogim krčmama u Kadizu. A onda je more počelo da iskri, a odnekud, bilo je teško ustanoviti iz kojeg pravca, začula se tiha milozvučna pesma. Kao da je dolazila iz hiljadu grla uvežbanog hora čiji se glas skladno utapao u jedninstvenu melodiju. Reči niko nije razumeo...
    Marija je pogledala u ozbiljno lice svoga oca. Iskusni morski vuk prešao je rukom preko izboranog čela skidajući kapetansku kapu:
    - Karamba! - tiho je opsovao. - Zov sirena!
    Tog časa marija nije shvatila očeve reči. Čak su joj zvučale besmisleno. Tek kasnije će joj, međutim, postati mnogo jasnije. Stari Leonsije gotovo panično je uletio u svoju kabinu. Dohvatio je interfon i počeo da govori:
    - Govori vam zapovednik broda. Svi putnici odmah neka se povuku u svoje kabine! Iz paketića prve pomoći koje ćete naći u pretincima, izvadite vatu, napravite čepiće i odmah ih stavite u uši. Ovo je ozbiljno upozorenje vašeg kapetana! Ponavljam. Što hitnije pokušajte začepiti uši...
    Te noći kapetan Leonsije Avore desetak puta je ponovio ovo, na prvi pogled besmisleno upozorenje. U međuvremenu, neobični zvuci postali su mnogo jasniji, a zajedno sa njima na brodu se širila panika koju ni najuporniji mornari nisu mogli obuzdati.
    - Zaključajte se u kabine!
    U glasu kapetana Leonsija osećalo se dirljivo preklinjanje da postupe kako on traži. Za mnoge putnike, međutim sve je već bilo kasno. Poput mesečara, smireno i spokojno, koračali su prema beloj ogradi broda i tiho, bez ijedne reči, kao da odlaze na počinak, skakali su u nejasno more iz kojeg su dopirali glasovi neobičnog hora. I Marija je u jednom trenutku osetila snažan poriv da se uputi prema čeličnoj ogradi i preda moru. Međutim, Leonsije ju je zgrabio za levu nadlakticu, snažno povukao i silovito ugurao u svoju kabinu. Poslednje što je čula bilo je naređenje:
    - Ostani u kabini! To sirene zovu...
    Šta se dalje zbivalo Mariji nikada neće biti jasno. Osetila je stravičan tresak, a zatim je izgubila svest. Probudila se u nevelikoj kabini nekog norveškog tankera, ali je tek u njujorškoj bolnici 'Abraham Linkoln' pročitala u Njujork Tajmsu vest o nesretnoj sudbini broda 'Paris'. Tamo je stajalao: 'Putnički brod 'Paris' potonuo je zajedno sa svojim zapovednikom i 78 putnika iz dosada potpuno nepotvrđenih okolnosti. Apsurdno je iole verovati da je nastradao u oluji, jer u području u kojem je nestao vladalo je gotovo idealno vreme. Istraga je u toku...'
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana