Naslovni baner
Home Dugme
Vesti iz SrbijeVesti iz Crne GoreVesti iz Bosne i hercegovineVesti iz HrvatskeVesti iz MakedonijeNovice iz Slovenije in tujineHoroskopBioritamVesti iz sportaVesti iz svetaTV programi balkanskih televizijaVesti KulturaObrnute vestiBesplatni oglasiElektronske RazgledniceDodaci za sajt
Meni

Počeci Izučavanja Života Životinja

    Tajni život životinja. Pročitajte nesvakidašnje stvari o ovim divnim stvorenjima. Pridružite im zaštitu i ljubav kada god to možete, jer oni to zaslužuju. Zanimljivosti iz životinjskog sveta...

Stari Rimljani su koristili lasicu za hvatanje miševa.
Oko leptira sastoji se od blizu 17.000 sočiva. Svako od njih poseduje optičku moć oka.
Slon može usisati svojom surlom 9.08 litara vode.
Proučavanje života crvendaća pokazalo je da ova ptica dnevno pojede 4.26 metara glista i tako se ugoji za 41 %.
Kivi, vrsta ptice, ponekad izleže jaja koja su teška kao četvrtina njenog tela.
Stoje dva čoveka ispred boksa gde su dva psa. U boksu visi jedno zvonce.
'Gledaj sad' - kaže prvi čovek drugome. U tom trenutku prvi pas šapom udari po zvoncetu da ono pozvoni. Tada mu prvi čovek donese hranu i kaže drugom:
'Jesi video kako sam ga istrenirao, kad god udari u zvonce, onda mu donesem hranu'.
U istom momentu prvi pas reče drugom: 'Jesi video kako sam ga istrenirao. Kad god udarim po ovom zvoncetu, ovaj tip mi donese hranu'.
Razmislite malo o ovome gore

    Pre oko dvadeset godina, verovalo se da je lav hrabar, neukrotiv i dovoljno snažan da mnoge druge životinje podredi svojoj volji. Zebra, impala, gazela i druge životinje bile su njegove prirodne žrtve. Međutim, danas se veruje da je takozvani kralj životinja nespretni lovac koji ima malo uticaja na populaciju svojih žrtava. Kao nomad, on svoju hranu često otima lešinarima i hijenama. Ponosan je i retko lovi, a prisvaja plen koji ulove njegove lavice. Od njegovog obroka ga mogu oterati i čopori hijena.
    Pre oko četrdeset godina za gorilu se verovalo da je jednako krvoločan, ali danas se zna da je on stidljiv i besopasan simpatični vegetarijanac. Hijena je dugo važila kao otimač, bedna kukavica, predmet opšte ljudske odvratnosti od Bengalskog zaliva pa sve do južnog rta Afrike. Danas se zna da je hijena hrabri i spretni ubica.
    Životinje su tokom istorije u celom svetu posmatrane sa antropocentričkog stanovišta, to jest kao niži oblici života, koji silom prilika moraju bespomoćno da kruže oko svemoćnih ljudskih bića. Obzirom da je čovek dominantan na Zemlji, on mora biti i viši oblik života, što je dokazano njegovim dostignućima u umetnosti, književnosti i nauci.
     Na sreću, spoznajući da se u proteklih nekoliko desetina godina dogodila velika revolucija u njegovom stavu prema životinjama čovek se prilično 'otreznio'.
    Umesto da veruje u svoj centralni položaj u kosmosu, on sve više dolazi do zaključka da je samo bespomoćna žrtva, trun u kosmičkoj igri koju ne razume. Čovek saznaje da ne poseduje kontrolu nad svojim životom i da poseduje samo marginalno znanje o zamršenim zbivanjima oko sebe. Dok su se na Zemlji presađivala srca, činili novi revolucionarni koraci u fizici, medicini i drugim naukama, izučavaoci ponašanja životinja, etolozi, naslikali su posve drugačiju sliku čovekovog boravka na Zemlji. Na toj slici čovek je samo - jedna životinja više! Životinja koja je osvojila svoj svet još pre nego što je bila sposobna da njime upravlja ili da ga razume.
    Nepoznato je da su stare civilizacije Vavilona, Asirije, Sumera ili Egipta, razmišljale o načinima života i tajnama životinja oko njih. Životinje su u to vreme bile na raspolaganju čovekovoj volji. Mnogi veliki afrički sisari dovoženi su brodovima iz zemlje Punt da bi ukrasili vrtove egipatskih faraona. Lavove su lovili krvožedni Asirci; grčki borci sa bikovima ubijali su bikove; lavovi su korišćeni za ubijanje hrišćana u rimskoj areni, a majmuni su bili ljubimci elizabetanaca. Sve civilizacije su eksploatisale životinje i nije se postavljalo pitanje o njihovom ponašanju.
    Aristotel je prvi čovek za koga se zna da se interesovao za tajni život životinja. Neumorni posmatrač svih stvari sakupljao je i primerke na morskoj obali, posmatrao migracije i gnezda ptica i proučavao ponašanje i pokrete svih životinja koje je video. Pitao se zašto neke životinje žive na određenim mestima i zašto se njihovo ponašanje odvija po određenim modelima. Aristotelova Historia Animalium nije značajno delo u poređenju sa ostalim, ali je izazvalo neverovatno interesovanje za ponašanje životinja.
    Posle Aristotelovo istraživanja, došlo je doba romanopisaca koji su na životinje gledali kao na produžetak čovekove mašte i simbole njegovih većih grešaka. Za sedamnaest vekova, koji su delili Aristotela od Rene Dekarta, francuskog filozofa, čovek je napredovao samo do teze da su životinje automati, nesposobni da misle i osećaju i bez ikakve veze da ljudima. I danas postoji jedan vid ovakvog stava: u Južnoj Africi se zvanično smatra da hladnokrvne životinje ne osećaju bol, pa im se stoga uskraćuje pravo zaštite od strane Društva za Prevenciju surovosti prema životinjama.
     Dugo se smatralo da životinjama nedostaju osobine koje bi ih makar malo približile ljudima, pa su zbog toga dugo bile puki simboli. Čuveni jednorog je važio za simbol snage tokom Srednjeg Veka. Za njegov rog se smatralo da neutrališe otrov, zbog čega je neminovno ukrašavao ćaše za piće. Antički duh se bavio montrumima i đavolima u obliku životinja, čudnim i zastrašujućim stvorenjima večno zarobljenim u dubokim jezerima, te kitovima koji mogu da progutaju brod.

LJUDI KOJI SU RAZUMELI ŽIVOTINJE

    Prvi čovek koji se suprotstavio dogmatskom stanovištu da su životinje žive mašine, bio je Čarls Darvin, u svom Izrazu Emocija kod Čoveka i Životinja, štampanom 1872. godine. Bilo je to delo koje je povezivalo čoveka i životinju na neobičan način.
    Raniji pokušaji da se prodre u misterije životinjskog sveta bili su vezani za primitivnije oblike života. U XVIII veku, Luiđi Galvani, italijanski fiziolog, koristio je struju da izazove grčenje mišića u sveže odsečenoj žabljoj nozi. Eksperiment je bio, pre svega, usmeren na povezivanje električne energije sa životom. Sto godina kasnije, opskurni francuski učitelj, Žan Anri Fabr (slika desno), podigao je izučavanje ponašanja životinja na prvi nivo, od koga su potekli svi kasniji radovi.
    Većina opservacija na temu životinja, vršila se, pre Fabra, po Aristotelovom modelu; posmatranje individualnog ponašanja, zapažanje pojavljivanja i nestajanja migracionih životinja u određeno doba godine. Fabr je živote insekata koje je posmatrao integrisao u sisteme koji su imali smisla za ljude, zadržavajući istovremeno njihovu nezavisnost od antropomorfnog prosuđivanja. Između 1852. i 1907. godine, on je svo vreme provodio u polju, dok su drugi izučavaoci ponašanje životinja proučavali po laboratorijama.
    Dok je Fabr proučavao francuske pejzaže dotle je Ser Džon V. Lubok, radio u Engleskoj na tajni 'smisla za boju', koji su posedovale mnoge niže životinje. Dokazao je da pčele najviše vole plavu boju, da im odgovara svetlo sunčevo svetlo i da najbolje rade na temperaturi od oko 75 stepeni Farenhajta. Istovremeno, Žak Leb, nemački fiziolog, nastanjen u Americi, pokušavao je da izmeri reakcije životinja na svetlo, Zemljinu težu, vetar i struju. Reakcije su bile do te mere predvidljive da je došao do zaključka da su životinje mašine nesposobne da nezavisno i individualno reaguju na svet oko njih. Objavio je svoju klasičnu knjigu, Nasilni pokreti, tropizmi i ponašanje životinja, 1916. godine.
    Kako su eksperimenti vremenom napredovali, posumnjalo se u mišljenje da laboratorijska sredina može diktirati veštačko ponašanje. Ispoljavajući tipičnu naivnost, Leb je muvi zamazao jedno oko i posledica je bila muvino teturanje, odnosno zanošenje na jednu stranu i sudaranje sa okolnim predmetima. Međutim, pošto je prenoćila u kutiji od šibica, muva se adaptirala na svoje parcijalno slepilo i ponovo počela pravilno da hoda.
    Američki prirodnjak, Herbert S. Dženings (slika desno), više je voleo da radi sa veoma jednostavnim životinjama, koje su bile neosetljive na veštačku sredinu laboratorije. Koristio je protozoe, jednoćelijske organizme i došao do zaključka da su sposobni za diskriminaciju i prilagođavanje spoljnom svetu, kao i Lebova muva. Dženings je verovao da ova fleksibilnost odgovora jeste deo naslednog repertoara svih životinja. U već klasičnom delu Ponašanje Nižih Organizama, napisao je da, i pored toga što je eksperimentisao sa jednostavnim oblicima životinja, skoro svaka promena sredine izaziva reakciju. Neke protozoe plivaju dalje od jakog svetla, ali mu se vraćaju ako je slabo. Pamtile su poziciju svetla i plivale bi ka istom mestu i kada bi svetlo bilo ugašeno. Njegovo delo je osvetlilo jednu činjenicu vezanu za ponašanje životinja: reakcija životinja često je bila pokušaj da se prilagode promenjenim uslovima. I mada se ovaj princip čini jednostavnim, dobio je na snazi svojim manifestovanjem kod tako primitivnih bića.
     Otprilike u to vreme, nemački naučnici su anestezirali pse i davali im elektro šokove u cilju otkrivanja njihovih nervnih sistema. Nemci su tada pronašli da elektrohemijske poruke prolaze iz senzornih centara kroz kičmene pršljenove i mozak, u mišiće i žlezde, utičući na njihove reakcije. Početkom ovog veka Ser Čarls Šeringon je naslikao mnoge funkcionalne puteve kičme i mozga. Otkrio je senzorne organe u mišićima skeleta i izolovao sinapsu, fiziohemijsku reakciju do koje dolazi na kontaktnoj tački nervnih ćelija. Drugi britanski naučnik, Edgar D.Adrian koji je 1932. godine, zajedno sa Šeringtonom dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu, radio je na merenju nervnih impulsa i električnih ritmova u mozgu. Uspeo je da registruje i poveća nervne impulse senzornih organa. Ove studije su pokazale koliko čovek, zapravo malo zna. Ali, još uvek je postojalo samo neznatno priznavanje velikih dubina misterije ponašanja u životu životinja.
    Veliki ruski fiziolog, Ivan Pavlov (slika levo), čiji se rad bazirao na psima, pamti se po otkrivanju 'uslovnog refleksa'. Međutim, njegovo delo je otišlo mnogo dublje nego što su mnogi naučnici mogli da pretpostave. Kompleksnim sistemom kažnjavanja i nagrađivanja, hirurških operacija i raznih uskraćivanja, Pavlov je stvorio veštački psihotične, poslušne, podređene, napete pse. Vrhunac eksperimenta bili su psi samoubice i psi koji su doživljavali nervni slom za vreme grmljavine.
    Dok je pravio eksperimente na psima, Pavlova su špijunirali političari i tajna policija, a njegove tehnike nemilosrdno su primenjivali na ljudima. Šta bi uradio Pavlov da je video nehumanu primenu njegovih rezultata na ljudima, mada se ne može govoriti ni o iole humanoj primeni eksperimenata nad životinjama.
    U međuvremenu Fabr je pratio svaki korak svojih osa i pčela, prateći ih do gnezda i zavirujući u njihov život u gnezdima. Činjenice do kojih je na ovaj način došao, bile su prve te vrste u istoriji entomologije, nauke o insektima. Nazgoda sa Fabrovim delom je bila u tome što su zaključci dobijeni na nižim insektima bili neprimenljivi na ljude.
    Verovanje iz XIX veka da se pronicanjem u osnovne procese ljudskog tela može izmeniti čovekovo ponašanje na predvidiv način, prividno je potvrdio kanadski neurohirurg Vajlder Penfild. Penfild bi u jedan deo pacijentovog mozga zabio žicu priključenu na izvor struje, a onda bi od pacijenta zahtevao da se priseća davno zaboravljenih događaja iz detinjstva. Mogao je pacijenta da natera da kaže 'da' ili 'ne', da podigne ruku, zaplače zbog nesrećne ljubavi ili oseti dašak vetra na licu. Ovi rezultati obećavali su da je objašnjenje tajni života na domak ruke. Međutim, kako je stario, Penfild je sve više postajao svestan svog neznanja i da će čovekov mozak i dalje ostati nepoznanica. Inače, ovo su bili i prvi koraci u eksperimentima kontrole ljudi koji se danas besomučno primenjuju u svetu. Posebno u vojne svrhe za programiranje savršenih ubica, tajnih agenata i poslušnog stanovništva.

 ČAROBNA FORMULA NEZNANJA

   Fabr i Pavlov su studije o ponašanju postavili na različite načine. Fabr je oduvek tvrdio da je namoguće objasniti neki deo organizma insekta, ukoliko se ceo insekt ne prostudira. Pavlov se u svom radu nije bavio mentalnim prilagođavanjem svojih pasa, već njihovim fizičkim reakcijama. Ovo je sledbenike izučavanja ponašanja životinja ostavilo u nedoumici. Kojim putem krenuti?
  Tridesetih godina prošlog veka u SAD ponašanje životinja je bombardovano psihologijom, a istraživanje se ograničavalo na laboratorije i proučavanje mase podataka.
   Za to vreme, Evropom se širio Fabrov uticaj. Tragalo se za inteligencijom. Fabr je primetio da ose svoje žrtve bodu u nerv ganglija kako bi ih paralisale, a ne ubile. On je time pokušao da dokaže postojanje njihove inteligencije, što je dolazilo u sukob sa bilo kakvom teorijom o životinjama kao običnim mašinama. Na kraju je čak posumnjao u Darvinove osnovne teze o evoluciji. Nije imao pojma koliko je bio u pravu!
    Stavovi naučnih grupa u potpunosti su se razilazili. Amerikanci su najradije prihvatili tezu Džona Loka, britanskog filozofa, koji je tvrdio da je svako novorođenče kao neutralni voštani odlivak, koji čeka na uticaj sredine. Nešto kasnije došla je Frojdova revolucija, koja je XX veku pružila filozofsku bazu, insistirajući na krucijalnom uticaju instinktivnih nagona. Tako je i jedan Frojdov učenik, pojavu mornarice kod Engleza objasnio polnim nagonom, jer ga je oblik broda odozgo podsećao na ženski polni organ!
    Alfred Adler, jedno vreme Frojdov saveznik, nije bio istog mišljenja. On je tvrdio da je dominantna čovekova motivacija njegov poriv za savršenstvom, zbog njegove inače inferiornosti. Adler je svoju školu individualne psihologije doveo u SAD 1935. godine, ali, pre njegovog dolaska, Džon B. Votson već je otvorio put za principe američkog biheviorizma. Votson je, kao i Pavlov, verovao da čovek poseduje ograničen broj urođenih refleksa, koje treba stimulisati da bi na predvidiv način reagovali.
    Evropski bihevioristi su bili više darvinovski nastrojeni. Oni su prihvatili teoriju da svaka individua poseduje svoje jedinstveno nasleđe. Život je, prema tome, bio uslovljen genima - a ne uticajem sredine na neutralni voštani odlivak, kako su to Amerikanci verovali.
    Ove dve škole su se otvoreno sukobile kada su Votsonovci, koji su verovali u vezu stimulansa, nadražaja i reakcije, pružili otpor teorijama nemačkog psihologa Maksa Verthajmera, koji je tvrdio da veoma komplikovani vidovi ponašanja nastupaju sasvim iznenada, vidno nezavisni od bilo kog stimulansa ili iskustva koje je moglo da im prethodi. Kao da je neki skriveni signal pokretao živi organizam, šaljući ga na njegov put i slušajući zakopane poruke iz prošlosti.
    Ipak, ove dve škole su postepeno uspele da se usaglase. Svaka je shvatila da ona druga ima nešto da pruži. U stvari, nisu mogle jedna bez druge. Ponašanje je očigledno zasnovano na genima koji se nasleđuju. Takođe je izvesno da okolina dopunjuje ovo ponašanje drugim uticajima, sa potrebom za prilagođavanjem i, u nekim slučajevima, sa potrebom za drastičnim promenama u ponašanju i čak u fizičkom obliku.

ČOVEK I ŽIVOTINJA, RAME UZ RAME

   Bihevioralno prilagođavanje može biti jako brzo. Jedno pleme koje je kolonizovalo ostrvce uz severo-istočnu obalu Amerike, počelo je da gradi neku vrstu polupotopljenih kućica, za zaklon i zaštitu. Međutim, ovakva zaštita je bila nepotrebna, jer uobičajeni neprijatelji ovog stanovništva - lisice i mačke - nisu ni postojali na ostrvu. Skoro istog časa, doseljenici su prestali da podižu svoje kućice. kada su, u istoj oblasti, prvobitni stanovnici počeli da kradu jaja galebova iz njihovih lako dostupnih gnezda na tlu, galebovi su svoja gnezda počeli da prave na drveću. Ovaj novi vid ponašanja se nastavio godinama kasnije pošto su otimači jaja otišli sa ostrva. Da se nastavio nekoliko stotina godina, razvila bi se posebna rasa galebova, a zatim i posebna vrsta sa veoma istančanim sposobnostima pravljenja gnezda.
    Rani vođa modernih studija, Konrad Lorenc, posvetio je ogromno svoje vreme proučavanju sive guske. Na osnovu svojih zapažanja, Lorenc je razvio fascinantne teorije. Dokazao je da je mlada guska pod uticajem prvog predmeta ili stvorenja koje vidi. To, naravno, može biti njena majka, ali i neki prividno besmislen predmet ili sam Lorenc.
    Bihevioristi su postepeno otkrili da se moraju stopiti sa sredinom u kojoj žive stvorenja koja žele da proučavaju. Brojni su primeri naučnika i istraživača koji su se verali po drveću, planinarili, puzali po zemlji i živeli u najneverovatnijim uslovima da bi bolje proučili način života nekih životinjskih vrsta.
    Najtipičniji primer je, možda, Džordž Šeler, koji je, za razliku od svojih brojnih kolega, bio i analitičar i humanista. On je svoju reputaciju stekao sjajnom studijom o planinskom gorili iz zapadno-centralne Afrike. Njegov istaživački projekat je imao toliko stila i urađen je sa toliko pažnje, da je poremetio sve stare postavke o životinjama.
    Kada je Šaler pažljivo isključio humani element iz svog dela, počeo je da sumnja da proučavanje životinje i čoveka mora ići paralelno. Došao je do zaključka da su lavovi koje je proučavao u interakciji sa skoro svim ostalim većim životinjama. Shvatio je da mu čitav život ne bi bio dovoljan da stvori pravu sliku o onome šta se dešava. Što je više proučavao uticaj lavova na zebre koje su oni lovili, sve više je dolazio do zaključka da su zebre pod većim uticajem svojih unutrašnjih parazita, nego lavova. Shvatio je da lavovi imaju neznatan uticaj na životinje koje love. Hiljadu proučenih lavova nije jelo više od dva posto svih životinja iz njihove sredine.
   Zaključio je da lavovi ne samo što nisu zastrašujući i efikasni lovci, već su lenji i nespretni. Njihove lovačke strategije su najčešće bile neefikasne i loše zamišljene. Osim toga, jeli su svoju mladunčad ili je nehotice ubijali - ležući preko njih. Za razliku od lavica, lavovi nisu bili spremni na saradnju.
    Upoređivanje činjenica o jednoj vrsti sa podacima o drugoj, veoma je teško, ako ne i nemoguće. Karl fon Fiš je, radeći sa pčelama, otkrio da, kada se košnica veštački suviše naseli, pčele rešavaju problem tako što osnuju nove kolonije. Džon Kehlun je, radeći sa pacovima, došao do zaključka da prenaseljeni pacovi reaguju kao prenaseljeni ljudi. Ali, iako pacovi mogu da liče na ljude, pčele ne mogu da liče na pacove. Ponašanje svake vrste je specifično za tu vrstu! I pored toga, naučnici kao Konrad Lorenc- O Agresivnosti, Robert Ardri - Teritorijalni Imperativ i Dezmond Moris - Goli Majmun istakli su mnoge među očiglednim sličnostima između čoveka i životinja.
   Mada dosada nije došlo do nekog čudotvornog uvida u ljudsko ili životinjsko ponašanje, rad na ovom polju uveliko se nastavlja. Paukova mreža života sastoji se iz biliona linijica koje idu u raznim pravcima. Te linijice sadrže signale i uspomene, adaptacije i koordinate, poruke u boji i intuiciju. Čitav ovaj napor je usmeren u jednom pravcu - u pravcu borbe za opstanak i što dužeg i plodonosnijeg života. Kada se bolje shvate neki od ovih tajnih signala životinja, sam čovek može imati korist o kojoj trenutno i ne sanja.



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Divni Svet ŽivotinjaDivni Svet Životinja - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
Molitva dana