Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Tajna Livingstonove Vradžbine

   Bestelesni glasovi koji prenose religiozne poruke i neobjašnjivi poltergejst fenomeni, bili su svakodnevica u domu porodice Livingston u XVIII veku. Glasovi su opisivali događaje, objašnjavali snove i proricali budućnost. Putnik koji prvi put prolazi kroz istorijski okrug Midlvej u zapadnoj Virdžiniji, u SAD, nesumnjivo će se zapitati zbog čega su svi lokalni saobraćajni znaci i putokazi ukrašeni crtežima makaza i polumeseca.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Ti čudni ornamenti su podsećanje na još čudniji period istorije ovog sela, kada su nevidljive sile izazivale požare, galopirale poput konja i nemilosrdno ljudima seckali čizme i odeću. Nazivan je još i Čarobnjakov rez - što je ime koje se često odnosilo na čitav Midlvej.
Fenomen je bio poznat pod imenom Livingstonova vradžbina, po porodici koja je najviše pretrpela i čiji je kontakt sa paranormalnim otišao mnogo dalje od uobičajenih priča o poltergejstu. Tako su pokrenuta i pitanja o prirodi poltergejsta, kako su ga Livingstoni doživljavali i - možda - koristili. U XVIII veku Midlvej se zvao Smitfild, a zapadna Virdžinija je bila deo kolonije Virdžinija. Odmah kraj Smitfilda, nalazilo se veliko imanje nemačkog imigranta po imenu Johan Georg Libenštajn.
    Libenštajn je 1723. za sobom ostavio religiozne konflikte i ugnjetačke poreze Palatina, naselio se u Pensilvaniji i odlučio da oformi porodicu. Njegov sin Adam (čije je puno ime bilo Džon Adam), rođen je 16. februara 1739. kao prvo od jedanaestoro preživele dece. Otac ga je poslao u obližnji Jork u školu kojom je upravljala Hristova evangelistička luteranska crkva. Adam je naučio sve o upravljanju imanjem i o poslu svoga oca - tkanju lanenog platna. Oženio se, osnovao porodicu i kao najstariji sin, nasledio najveći deo očevog imanja 1771. Njegovo nasleđe obuhvatalo je takođe i 141 hektar zemlje u Virdžiniji.
    U jednom trenutku Libenštajni su promenili ime u Livingstoni i uputili se na jug, ali je još uvek aktuelno pitanje ko je od njih otišao i kada. Pominje se i čitava serija nesreća, gde je stoka umirala a ambari goreli. Nejasno je jedino da li se to događalo pre ili posle preseljenja u Virdžiniju. Malo je poznato o samom Adamu Livingstonu. Bio je pensilvanijski Holanđanin, a susedi su ga smatrali uglednim, poštenim i preduzimljivim čovekom. Kada su nevolje počele, Adam je imao oko 50 godina, a njegovo najmlađe dete blizu 20.

ČAROBNJAKOV REZ

    Mnogo je priča o tome šta se dogodilo, ali su samo dve od njih ispričali ljudi koji su poznavali porodicu Livingston i lično bili svedoci fenomena. Gospođa Anastazija Mekšeri - pobožna susetka katoličke vere i otac Demetrius Avgustin Galicin, koga su još zvali 'apostol Aligenskih planina', opisali su da su čuli glas fantomskih kopita koja galopiraju po kući, videli kako novac nestaje, nevidljive ruke kotrljaju kamenje po podu, kreveti se iznenada zapale sami od sebe, a užasne, jezovite prikaze i grozomorni zvuci progone i plaše članove porodice po čitavu noć.
    Otac Demetrius Avgustin Galici (1770-1840) bio je ruski knez čiji su roditelji bili bliski prijatelji sa Volterom. U 17. godini se preobratio u katoličanstvo, stigao 1792. u Ameriku i postao prvi katolički sveštenik obučavan i zaređen u SAD. Umro je 1840. godine, a 2005. ga je katolička crkva proglasila 'Slugom Božijim'. Grad Galicin u Pensilvaniji je nazvan u njegovu čast.
    Drugi izvori govore da je nevidljiva sila bacala zemljano posuđe sa polica na pod, da je stoka umirala a živina spontano obezglavljivana. A redovna i najčešće manifestacija paranormalnog bilo je seckanje bukvalno svih predmeta napravljenih od platna ili kože. Komadi odeće odloženi za pranje, poređani po fiokama ormana i u sanducima, čak i oni koje su na sebi nosili ljudi, bivali su iseckani na komadiće.
    Otac Galicin je ispričao priču o staroj gospođi prezbiterijanki koja je čula za to magijsko seckanje, pa je posetila dom porodice Livingston. Međutim, pre nego što je ušla, bojeći se isecanja, gospođa je skinula svoju novu svilenu kapu, zamotala je u svilenu maramu i stavila u džep. Posle posete Livingstonovima gospođa je krenula kući, a kada je iz džepa izvukla maramu, otkrila je da je njena nova svilena kapa iseckana na sitne trake!
    U nekim svedočanstvima se opisuje zvuk makaza koje seku. Tkanine su uvek bile uredno isečene a ne pocepane, što je inspirisalo ime Čarobnjakov rez. Odeća je uvek bila iseckana rezovima u obliku polumeseca ili niti, baš onako kako bi to uradio profesionalni krojač, dok je obuća bila sečena spiralno. Kad bi vlasnik dotakao svoju čizmu ili cipelu koja je na oko izgledala netaknuta, ova bi se raspala na spiralne kožne trake. Ovakve su se stvari dešavale veoma dugo, verovatno godinama, pre nego što su Livingstoni zatražili pomoć.
    Adam je ispričao svom svešteniku Kristijanu Strejtu sve što im se događalo i bukvalno ga preklinjao da im pomogne, naglašavajući da je Hrist svojim sledbenicima dao moć da isteruju zle duhove. Strejt je, navodno, odgovorio da je ta moć postojala samo u drevnim vremenima a da je danas potpuno zamrla, te da on tu ne može ništa da pomogne.
    Jedan episkopalni sveštenik je pokušao da otera Čarobnjaka obredom egzorcizma, ali ga je tokom obreda zli duh propisno zlostavljao i bacio mu molitvenik u noćni sud. Livingstovni su zatražili i pomoć metodističkog sveštenika koji nije prošao ništa bolje - morao je da pobegne iz kuće pred kišom kamenja koja se sručila na njega. Adam Livingston je pokuša i sa magijom. Jedan vešt čovek je preporučio magijsko bilje, knjigu molitava i zagonetku kojoj će se uloviti taj nečastivi, ali su sva 'magijska' pomagala završila u nokširu. Tri muškarca iz Vinčestera su, takođe, pokušala da isteraju nečastivog, kada je veliki kamen izleteo iz kamina i vrteo se nasred sobe čitavih 15 minuta, posle čega su 'isterivači' u strahu pobegli iz kući.
    Konačno je slučajni prolaznik, irski torbar koji je proveo besanu noć u kući Livingstona, posavetovao Adama da zatraži pomoć sveštenika rimske katoličke crkve. Domaćin mu je odgovorio da je do sada uzaludno probao toliko mnogo sveštenika, da više ne namerava da ima bilo kakve veze sa njima. Ne postoji način da saznamo da li je takav odgovor bio izazvan prezirom prema kleru uopšte, ili tek pukim luteranskim nepoverenjem prema katoličkoj crkvi, ali je Čarobnjak nastavio da secka odeću i obuću, pa je Livingston na kraju popustio.
    Virdžinija u XVIII veku nije baš obilovala sveštenicima, pa se objašnjenje o tome kako je Adam pronašao jednog od njih veoma razlikuju. Na kraju su se otac Denis Kejhil, suprug gospođe Mekšeri - Ričard i čovek po imenu Mingini, okupili u kući porodice Livingston. Otac Kejhil je bio veoma skeptičan povodom razloga okupljanja, čak je izjavio da se verovatno susedi šale sa porodicom. Ubrzao je nekoliko molitava, poprskao kuću svetom vodicom, a kada je odlazio - piše u jednom svedočanstvu - pregršt novca koja je nekoliko dana ranije nestal iz kovčega sa novcem ukućana, nevidljive ruke su iznenada spustile na kućni prag, tačno među sveštenikova stopala.
    Kratko vreme je u kući sve bilo mirno, ali se poltergejst ponovo vratio, pa je otac Galicin odlučio da mu doskoči egzorcizmom. Kada je počeo, zvuk zveckanja i tutnjave bezbroj železničkih vagona je ispunio kuću a mladi je sveštenik potpuno izgubio živce. Livingstoni su opet pozvali oca Kejhila koji se pokazao daleko ratobornijim egzorcistom. Na kraju je uspeo da otera Čarobnjaka, a zahvalni Livingstoni su se preobratili u rimski katolicizam. Nažalost, iako je prestalo seckanje odeće i obuće, teško da su se stvari baš vratile u normalu.

GLAS KOJI GOVORI

    Zaslepljujuća svetlost počela je da obasjava kuću svake noći iako su sveće i fenjeri bili pogašeni. Zatim bi se javio misteriozni glas koji je porodicu upućivao u osnove katoličke vere. Izvor glasa bio je nevidljiv svima osim maloj deci. Adam bi ponekada video fantomsku šaku kako pravi znak krsta u vazduhu. Pokušavao je bezuspešno da je zgrabi ali ga je šaka čak jednom udarila po nosu. Karakteristike glasa nisu opisane u sačuvanim svedočanstvima, iako je zapisano da je predivno pevao na latinskom i engleskom jeziku. Pretpostavlja se da je to bio glas muškarca i da je znao nemački jezik kojim je komunicirao sa Livingstonovima. Glas je tvrdio da je nekada bio živ čovek i da će Adam saznati njegov identitet pre nego što umre. Mnogi su pretpostavili da je glas pripadao duhu sveštenika. Priče misterioznog Glasa o religiji bile su ortodoksne i donekle neobične: naglašavao je moć Blagoslovljene Device i značaj molitve za duše u Čistilištu. Sada kada je Glas postao duhovni usemrivač Livingstona, ove će duše igrati značajnu ulogu u njihovim životima.
    Dok je Adam radio u polju, neka duša je zavrištala tako zastrašujuće da se on onesvestio. Vrisak duša iz Čistilišta bi budio porodicu noću, a Glas je od njih zahtevao da sate i sate provedu u molitvi kako bi ublažili patnju izmučenih duša. Glas je demonstrirao njihovu patnju tako što bi se na odeći iznenada pojavio progoreli otisak šake, a simbol Isusa, slova IH bi se takođe pojavila utisnuta na prsluku. Da bi još bolje ilustrovao užase Čistilišta, Glas je upozorio Mekšerijeve kćeri da se ne odaju taštini i slomio im ogledalo.  Pokazao je i kolika je opasnost od naprasnog pokajanja u poslednjim trenucima života tako što je učinio nevidljivim sveštenikovog konja i sprečio ga da na vreme stigne do žene na samrti i da joj da oprost greha.
    Drugi učitelj iz sveta duhova posećivao je Livingstone u obliku bradatog starca. Bio je u ritama i bosonog, a kada mu je Adam ponudio par cipela odgovorio je da mu tamo odakle dolazi cipele uopšte nisu potrebne. Anđeo, kako su ga nazvali, proveo je nekoliko dana podučavajući porodicu katolicizmu, a onda je izašao kroz vrata kuće napolje i nestao.
    Uprkos svim ovim čudesima, gospođa Livingston je ostala - kako je sama sebe opisala - 'Juda' porodice. Njen razgovor sa Glasom je često bio neiskren i volela je da ga izaziva. Na primer, zaključala je činiju supe sa mesom u podrum u četvrtak a onda pokušala da je posluži u posni petak, ali je Glas zamenio mesnu supu istom količinom čiste vode. Poručio je da će se gospođi Livingston otvoriti oči tek u paklu, ukoliko se ne pokori kanonu rimske katoličke crkve. Teror koji je Glas sprovodio nad gospodaricom kuće, često bi je prisilio da odsedne danima kod komšija. Glas joj je prorekao da će umreti u kući. Uprkos svim njenim naporima da do toga ne dođe, gospođa Livingston je zaista umrla u svojoj kući.
    Glas je opisivao događaje na daljinu, objašnjavao snove i paranormalne fenomene i proricao budućnost. Kada su kolevku sa sinom gospođe Mekšeri snažno protresle nevidljive ruke, Glas joj je preko Livingstona rakao da đavo pokušava da uništi bebu koja će jednog dana  postati njegov neprijatelj. Kako se ispostavilo, Vilijem Mekšeri je od bebe postao zdrav mladić i sveštenik. Godine 1802. Livingstoni su preneli 14 hektara svoje zemlje na katoličku crkvu, a Glas je prorekao da će pre kraja vremena to postati veličanstveno mesto molitve, posta i pohvala Bogu. Neki su katolici smatrali to zemljište posvećenim zbog čuda koja su se dešavala i na njemu sahranjivali svoje pokojnike, dok su ga drugi izbegavali i smatrali ukletim. Dvoje najstarije Livingstonove dece je već bilo tu pokopano, baš kao i jedna od njegove dve žene i nepoznati stranac.
    Sedam godina kasnije, Adam Livingston je prodao farmu i preselio se u Grinfild u Pensilvaniji. Otac Galicin je živeo u Loretu, 32 km dalje, ali je često služio misu u domu starog Livingstona. Nema podataka da je i u novom domu bilo paranormalnih aktivnosti, a ako je Glas zaista otkrio svoj identitet Adamu Livingstonu pre njegove smrti 1820. godine, ovaj je tu tajnu poneo sa sobom u grob. Pitanje ko je posedovao zemlju nije razjašnjeno sve do 1922. kada je sud u Ričmondu potvrdio da zemlja pripada crkvi. Mala kapela Svih Svetih je sagrađena 1923, a mesto je uglavnom zaboravljeno sve dok 1978. nije počela izgradnja novog pastoralnog centra, danas poznatog kao Prist Fild.

ČAROBNJAKOV GLAS

    Pošavši od pretpostavke da su izveštaji bili više ili manje istiniti, reklo bi se da su Livingstoni imali problema ne samo sa poltergejstom već i sa dugogodišnjom posednutošću. Većina ljudi uključena u ovu priču imala je tradicionalni stav da je poltergejst rezultat crne magije, međutim za razliku od sličnih slučajeva poput 'veštice iz Bela' i 'bubnjara iz Tedvorta', niko nije optužen za veštičarenje niti je bilo ko osumnjičen da se namerno nameračio da izludi porodicu Livingston. Kasnije verzije priče opisuju Čarobnjaka kao osvetničkog duha preminulog pojedinca bez griže savesti, a ne kao anonimnog izaslanika nečastivog. Pitanje je da li to zaista reflektuje verovanja aktuelnih učesnika, popularnost spiritističkih ideja XIX veka, ili uobičajenu ulogu nesrećnih duhova u novelama, pričama i romanima toga vremena?
    U XX veku težište je preneto na žive uzročnike - ljude ili grupe ljudi koji stvaraju fenomen poltergejsta nesvesnom psihokinezom. Da je, na primer, Čarobnjak sledio porodicu Livingston iz Pensilvanije u Virdžiniju, bio bi to dokaz postojanja živog uzročnika. U ovom slučaju postoji učesnik koji tvrdi da je duh preminulog. Ta tvrdnja zamagljuje granicu između poltergejsta i posednutosti i nagoveštava da Čarobnjak i Glas nisu bili u potpunosti različiti - ideja koja se pominje i u pismu gospođe Livingston objavljenom u Potomak Gardijenu 12. septembra 1798. U pismu koje je, verovatno, napisala uz tuđu pomoć, gospođa Livingston tvrdi da nevolje i dalje progone porodicu u manjem ili većem obimu bez obzira na pomoć sveštenika raznih veroispovesti. Ona ide i dalje i piše da je sveštenici i duhovi odvajaju od muža i porodice, da pokušavaju da joj otmu zemlju koju njen muž ne može da proda ili pokloni bez njene saglasnosti. Ovo je jedino preživelo svedočanstvo nekog od učesnika, koje baca mnogo manje pobožno svetlo na interpretaciju događaja.
    To je i podsećanje da se dela Glasa - ako ne i njegovi motivi - teško mogu razlikovati od Čarobnjakovih:obojica su zastrašivala članove porodice, držali ih budnima po čitavu noć, krali i uništavali vredne predmete. Zbog čega je, na primer, Glas uzeo komad platna, čuvao ga tri nedelje a zatim ga ostavio preklopljenog u žbunu? A šta ako je Glas izvodio sve to vrištanje koje je, navodno dolazilo od duša iz Čistilišta? Da li je on zaljuljao kolevku pa za to optužio nečastivog?
    Adam, Henri i Eva su postali katolički vernici, ali bi se nevernici mogli zapitati kako je moguće da je gospođa Livingston oterana iz sopstvenog doma, a njeno preostalo šestero dece, prema svedočenju oca Galicina 'bilo raštrkano po okolini i prema mojem saznanju nije previše marilo za crkvu'. Posetioci Prist Filda neće ugledatai 'posednutu kuću' koja je do 1864. već bila ruinirana, ili prvobitnu kapelu. Današnji pastoralni centar Prist Fild je skup modernih zgrada i travnjaka otvoren za crkve svih veroispovesti, što je doprinos ekumenizmu koji Glas svakako ne bi odobrio. Uređena staza vodi do groba nepoznatog stranca, a tu je i statua Adama Livingstona licem okrenutim ka grobu, sa urezanim polumesecom pored stopala.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana