Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Tajna Aveljevog Kovčežića

     Šta Se Tamo Krilo? U dvorcu u Gatčinu, nekada stalnom mestu boravka imperatora Pavla I, bila je jedna manja sala u čijem je središtu na pijedestalu stajao ukrašen kovčežić - zaključan i zapečaćen.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Oko njega je na četiri stubića kroz obruč bio provučen debeli crveni gajtan, koji je sprečavao pristup gledaocima. Ovaj tajanstveni kovčežić tu je stavila udovica Pavla I, Marija Feodorovna, zaveštavši da se ovaj otvori i iz njega izvade čuvani spisi tek kada se navrši sto godina od smrti njenog muža - i pri tom da to učini samo onaj ko te godine bude na prestolu Rusije. A to upravo beše car Nikolaj Aleksandrovič (Nikolaj II)...
    Ujutro 12.marta 1901. godine (na stogodišnjicu smrti Pavla I), i car i carica bili su veoma veseli. Iz Aleksandrovog dvorca u Carskom selu otputovali su praznično raspoloženi, ali su se vratili zamišljeni i tužni. O onome što su našli u kovčežicu nikome ništa nisu rekli - ali je posle ovog puta, car iznenada počeo da govori o godini 1918. kao fatalnoj za njega lično i za dinastiju!
    Ruski istraživači otkrili su sledeće: imperatoru Pavlu I Petroviću (slika desno gore) prozorljivi monah Avelj dao je predskazanje 'osudbinama države Rosijske', zaključno do njegovog prapraunuka, što je bio imperator Nikolaj II. Ovo proročanstvo bilo je stavljeno u koberat sa ličnim pečatom Pavla I i njegovim svojeručnim natpisom: 'Da otvori naš potomak na dan stogodišnjice moje smrti.' Donkument je čuvan u specijalnoj sobi dvorca u Gatčini.
    Svi carevi su znali za to, ali se niko nije drznuo da naruši volju pretka. Dana 12.marta 1901. kada se navršilo sto godina, saglasno zaveštanju, imperator Nikolaj II je sa ministrom dvora i licima iz svite stigao u Gatčinski dvor, i posle pomena za imperatora Pavla, otvorio je paket iz kojeg je doznao za svoju tragičnu sudbinu.
    O prozorljivom monahu Avelju govori više izvora. Živeo je u drugoj polovini 18. i prvoj polovini 19. veka. U istorijskim materijalima o njemu je sačuvano svedočanstvo kao o prozorljivcu koji je prorekao krupne državne događaje svoga vremena. Između ostalog, deset godina pre naleta Francuza prorekao je da će oni zauzeti Moskvu. Od celog svog dugog života (živeo preko 80 godina) Avelj je zbog predskazivanja proveo u tamnici 21 godinu - od toga samo za vreme Aleksandra I, u solovjeckom zatvoru proveo je preko 10 godina.
    Poznavali su ga Jekaterina II, Pavle I, Aleksandar I i Nikolaj I. Oni su ga čas zatvarali u tamnicu zbog predskazivanja, čak ga ponovo oslobađali u želji da saznaju budućnost. Avelj je imao mnogo poštovalaca među savremenom aristokratijom. Između ostalih, bio je u prepisci sa Paraskevom Andrejevnom Potemkinom. U jednom pismu Potemkinoj, Avelj joj javlja da je za nju napisao nekoliko 'knjiga' (manjih spisa), i obećao da će ih poslati što pre.
    Avelj piše: 'Onih knjiga kod mene nema. Čuvaju se na skrovitom mestu. Te moje knjige su neobične i preneobične i dostojne su te moje knjige čuđenja i užasa. A mogu da ih čitaju samo oni koji se uzdaju u Gospoda Boga.'
    Priča se da su mnoge gospođe koje su poštovale Avelja kao sveca, dolazile kod njega da nešto doznaju o mladoženjama svojih kćeri. Odgovarao je da on nije vračar i da predskazuje samo ono što mu se nalaže 'odozgo'.

TAMNOVANJE ZBOG PREDSKAZANJA

    Do našeg vreman stiglo je i 'Žitije i stradanje oca monaha Avelja', ali po uslovima cenzure bilo je u tako skraćenom obliku da je sve što se tiče velikodostojnika bilo izbrisano. Po ovom žitiju, monah Avelj (svetovno ime bilo mu je Vasilije Vasiljev) rođen je 1755. godine u Aleksinskom srezu Tulske gubernije. Zvanično je bio narodni lekar, ali se ipak 'u to slabo razumevao' - sva njegova pažnja bila je usmerena božanstvenome i na 'sudbine Božije'. Avelj 'je bio prost čovek, bez ikakvog obrazovanja i po izgledu sumoran'.
    Počeo je da putuje Rusijom, da bi se zaustavio u Valaamskom manastiru, ali je tamo proživeo samo godinu dana, pa 'uzev od igumana blagoslov otide u pustinju', gde je počeo 'rad radu i podvige podvizima pridodavati'. Pusti Gospod Bog na njega iskušenja velika i prevelika. Mnoštvo mračnih duhova napadaše na njega. Sve je to Avelj savladao i zato mu je Gospod otkrio šta će biti u celom svetu. Uzeše tada Avelja neka dva duha i rekoše mu: 'Budi ti novi Adam i drevni otac i napiši što si video i kaži što si čuo. Ali ne reci svima i ne napiši svima, nego samo izabranim mojim i samo savetima mojim'.
    Od tog vremena počeo je Avelj da proriče. Vratio se u Valaameski manstir, ali nije tamo dugo ostao, nego je počeo da prelazi iz manastira u manastir, dok se nije nastanio u Nikolo-babajevskom manastiru Kostromske eparhije, na Volgi. Tamo je napisao svoju prvu knjigu, 'mudru i premudru'.
    Knjigu je Avelj pokazao starešini manastira , i kad je ova uskoro dospela i do arhijereja, ovaj ga je pozvao i rekao mu: 'Ova tvoja knjiga zaslužila je smrtnu kaznu'. Poslao ga je zajedno sa njegovim spisom u gubernijsku upravu, i gubernator je, pošto je pročitao sadržaj, naredio da se Avelj zatoči u tamnicu. Iz kostromske tamnice Avelja su pod stražom sproveli u Peterburg, gde su o njemu referisali 'glavnokomandujućem Senata', generalu Samojlovu.
    Pročitavši u knjizi kako Avelj kroz godinu dana predskazuje iznenadnu smrt Jekaterini II, koja je tada vladala, naredio je da mu ga dovedu. Kada su ga doveli, ošamario ga je i rekao mu: 'Kako si ti, zla glavo, smeo da pišeš takve reči o zemaljskom bogu?' Avelj je odgovorio: 'Bog me je naučio da sastavljam tajne!' General je pomislio da je pred njim običan jurodivi i strpao ga je u zatvor, ali je ipak izvestio o njemu caricu.
    U tamnici je Avelj proveo oko godinu dana, dok nije umrla Jekaterina. Sedeo bi on i duže, ali je knjiga došla do kneza Kurjakina, koji je bio zapanjen tačnošću i detaljnošću predskazanja i dao ju je imperatoru Pavlu da je pročita. Avelj je zatim otpremljen caru u dvor. Car je tražio blagoslov od proroka: - Vladiko oče, blagoslovi mene i ceo moj dom, da bi nam tvoj blagoslov bio na dobro. Avelj ga je blagoslovio, a car ga je pitao u poverenju šta će mu se dogoditi: 'Šta čeka mene i moje carevanje...?', a zatim ga je smestio u Nevsku Lavru. Ali Avelj je uskoro otišao odatle u Valaamski manastir i tamo je napisao drugu knjigu, sličnu prvoj. Pokazao ju je blagajniku manastira, a ovaj je knjigu poslao peterburškom mitropolitu. Pročitavši je, mitropolit je knjigu poslao u 'tajnu palatu' gde se razmatraju važne tajne i državni dokumenti. Izvestili su cara o knjizi, a on je u njoj našao proročanstvo o svom tragičnom kraju. Avelja su zatvorili u Petropavlovsku tvrđavu.

OD POČETKA VREMENA DO SVRŠETKA

    U 'Žitiju' dalje stoji, da je u Petropavlovskoj tvrđavi proveo oko godinu dana, dok nije, saglasno predskazanju, umro imperator Pavle. Posle njegove smrti Avelja su pustili, ali ne na slobodu, nego pod nadzor u Solovjecki manastir (slika dole), po naređenju imperatora Aleksandra I.
    Kasnije je Avelj dobio potpuno slobodu, ali je nije dugo uživao. Napisao je treću knjigu, u kojoj je predskazao da će Moskva pasti 1812. godine, i da će je spaliti Francuzi. Više vlasti su saznale o ovom predskazanju istavile Avelja u solovjecki zatvor uz ovu zapovest: 'Neka bude tamo dok se ne ostvare njegova proročanstva'. U solovjeckom zatvoru, u groznim uslovima, Avelj je morao da provede 10 godina i 10 meseci.
    Moskvu je, na kraju, zauzeo Napoleon i u septembru 1812. godine Aleksandar I se setio Avelja i naredio knezu A.N.Golicinu fa napiše u Solovke naredbu da se Avelj oslobodi. U naredbi je pisalo: 'Ako je živ i zdrav, neka doputuje nama u Peterburg, mi želimo da ga vidiomo i o nečemu s njim da porazgovaramo'. Pismo je stiglo do Solovke 1.oktobra, ali solovjecki arhimandrit, bojeći se da će Avelj ispričati caru o njegovim (arhimandritovim) pakosnim radnjama, otpisao je da je Avelj bolestan, iako je ovaj bio zdrav. Tek 1813. godine Avelj je mogao da se iz Solovke pojavi pred Golicinom koji  'mu je bio veoma rad' i počeo da ga ispituje o 'sudbama Božijim'. I pričao mu je Avelj 'sve od početka vekova pa do svršetka'.
    Zatim je Avelj opet počeo da obilazi manastire, dok nije, za vladavine Nikolaja Pavloviča (Nikolaj I), opet uhvačen po naređenju vlasti i zatočen u Spaso-jefimijevski manastir u Suzdalju, gde je verovatno i umro, 1841. godine.

PRORICANJE PRED PAVLOM PRVIM

    Knjiga 'Inok koji predskazuje' govori sledeće:
    'Po sali se prosula meka svetlost. U zracima dogorevajućeg zalaska, činilo se, oživljavali su biblijski motivi na goblenima izvezenim zlatom i srebrom. Raskošan parket  Gvarenge blistao je svojim elegantnim linijama. Okolo su vladale tišina i svečanost. Usredsređen pogled imperatora Pavla Petrovića (Pavle I) susreo se sa krotkim očima monaha Avelja, koji je stajao pred njim. U njima su se, ako u ogledalu, odražavali ljubav, mir i radost.
    Imperatoru se odmah dopao ovaj, ovenčan smirenjem, postom i molitvom zagonetni inok. O njegovoj prozorljivosti se već odavno proneo glas. Ka njegovoj keliji u Aleksandro-nevskoj lavri išao je i prost čovek i ugledni velmoža, i niko nije od njega odlazio bez utehe i proročkog saveta. Poznato je bilo imperatoru Pavlu i to kako je Avelj tačno prorekao smrt njegove visokouvažene roditeljice, sada već u Bogu počivše gospodarice, imperatorke Jekaterine Aleksejevne. I juče, kada se povela reč o proroku Avelju, Njegovo veličanstvo je izvolelo narediti da ga sutra specijalno dovedu u Gatčinski dvor, u kojem su boravili.
    Umiljato se osmehnuvši, imperator Pavle Petrović milostivo se obratio inoku Avelju pitanjem kada je primio postrig i u kojim manastirima je bio.
    - Časni oče, o tebi govore, pa i ja sam vidim, da na tebi očigledno leži blagoslov Božija. Šta ćeš reći o mojoj vladavini i o sudbini mojoj? Šta vidiš tim prozorljivim očima o rodu mome u magli vekova i o državi rosijskoj? Nazovi poimenično moje naslednike na prestolu rosijskom, proreci njihovu sudbinu.
    - Eh, baćuška, care! Zašto me primoravaš da tebi jad proričem? Kratko će biti carevanje tvoje, i vidim ja, grešni, surovi kraj tvoj. Na dan Sofronija Jerusalimskog od nevernih slugu tvojih mučeničku ćeš smrt primiti, u spavaonici tvojoj ugušiće te zločinci, koje greješ ti na carskim grudima svojim. Na Strasnu subotu ćeš biti sahranjen... A oni, zlotvori, u želji da opravdaju svoj veliki greh careubistva, proglasiće te bezumnim, vređaće sećanje na tebe. Ali će narod ruski svojom iskrenom dušom razumeti i oceniti te i grobnici tvojoj prineće žalost svoju, moleći tvoje posredništvo i smekšavanje nepravednih i surovih srdaca. Broj tvojih godina jednak je zbiru slova izreke na frontonu tvoga zamka, gde je uistinu zavet i o tvome carskom domu: 'Domu ovome odgovara tvrđava Gospodnja...'
    - Ovde si u pravu, ovu lozinku dobio sam u naročitom otkrivenju, zajedno sa naređenjem da podignem crkvu Svetog Arhistratiga Mihaila, gde je sada Mihajlovski zamak. Vođi nebeskih vojski posvetio sam zamak i crkvu...
    - Gledam u njima preranu tvoju grobnicu, blagoverni gospodaru. I neće biti, kao što misliš, rezidencija tvojih potomaka. O sudbini, pak, države rosijske dobio sam u molitvi otkrivenje o tri teška jarma: tatarskom, poljskom i nadolazećem još, antihristovskom... Ali ne brini se zbog toga, baćuška care, kako je bilo sa tatarskim i poljskim jarmom, biće tako i sa tim trećim: hristoubice će platiti svoje...
    - Šta čeka moga naslednika, carevića Aleksandra?
    - Francuz će Moskvu na njegove oči spaliti, a on će mu Pariz uzeti i nazvaće se Blagoslovenim. Ali učiniće mu se težak venac carski, i podvig carskog služenja zameniće podvigom posta i molitve i pravedan biće u očima Božjim...
    - Ko će naslediti imperatora Aleksandra?
    - Sin tvoj Nikolaj...
    - Kako? Aleksandar neće imati sina? Onda carević Konstantin...
   - Konstantin neće hteti da caruje, sećajući se tvoje sudbine... Vladavina tvoga sina Nikolaja počeće volterijanskom pobunom, i to će biti opako seme, kobno seme za Rusiju, da nije blagodati Božije koja pokriva Rusiju. Sto godina posle toga osiromašiće dom Presvete Bogorodice, u gnusnu zapuštenost će pasti država rosijska.
    - Posle moga sina Nikolaja ko će biti na ruskom prestolu?
   - Tvoj unuk Aleksandar II, koji je nazvan carem-oslobodiocem. Tvoju zamisao će ostvariti - oslobodiće seljake, a zatim će pobediti Turke i Slovenima dati slobodu od neverničkog jarma. Antihristi mu neće oprostiti velika dela, otpočeće lova na njega, ubiće ga usred bela dana u prestonici odanoj svome caru, otpadničkim rukama. Kao i ti, i on će podvig svog služenja zapečatiti carskom krvlju...
    - Da li će onda početi, kako si prorekao, jaram antihristovski?
  - Još ne. Cara-oslobodioca naslediće car-mirotvorac, njegov sin, a tvoj praunuk, Aleksandar III. Slavno će biti njegovo carecanje. Ugušiće prokletu pobunu, zavešće mir i red.
    - Kome će predati carsko nasleđe? - pitao je dalje car.
   - Nikolaju II - svetom caru. Trnovim vencem će da zameni carsku krunu, izdaće ga njegov narod, kao nekada Sina Božjeg. Biće rat, veliki rat, svetski... Po vazduhu će ljudi kao ptice leteti, pod vodom će plivati kao ribe, smrdljivim sumporom će jedan drugog istrebljivati, izdaja će rasti i umnožavati se. Uoči pobede srušiće se carski presto. Krv i suze napojiće vlažnu zemlju. Seljak sa sekirom uzeće u bezumlju vlast i nastupiće uistinu kazna egipatska... A zatim će antihrist kao škorpion bičevati rusku zemlju, pljačkaće njene svetinje, zatvaraće crkve Božje, osuđivaće na smrt najbolje ruske ljude. Ovo je kazna Božja, gnev Gospodnji zbog odricanja Rusije od svetog cara. O njemu svedoči Sveto Pismo, psalmi su mi otkrili celu njegovu sudbinu:

'Sad vidim da Gospod čuva pomaznika svojega, sluša ga sa svetoga neba svojega. Jaka je desnica njegova koja spasava...
...s njim ću biti u nevolji, izbaviću ga i proslaviću ga. Duga života nasitiću ga, i pokazaću mu spasenje svoje'


    Živi će uz pomoć Višnjega ustoličiti se na prestolu slave, a njegov carski brat je onaj o kojem je otkriveno proroku Danilu: 'A u to će se vreme podignuti Mihailo veliki, koji brani svoj narod...' Ispuniće se ruska nadanja. Na Sofiji (crkvi) u Carigradu zasijaće krst pravoslavni, dimom tamjana i molitvama ispuniće se sveta Rusija i procvetaće kao krin nebeski...

    U očima prozorljivca Avelja goreo je proročki oganj nezemaljske snage. I pade na njega jedan zrak zalazećeg sunca i u disku svetlosti njegovo proroštvo je stajalo u bezuslovnoj istini. Imperator Pavle Petrović se duboko zamislio. Avelj je stajao nepomično. Između monarha i inoka protegle su se nevidljive niti tišine. Imperator Pavle Petrovič podiže glavu, u njegovim očima uperenim u daljinu odražavala se duboka uznemirenost.
    - Ti kažeš da će se antihristovski jaram nadviti nad mojom Rusijom kroz sto godina. Moj pradeda, Petar Veliki, rekao je o mojoj sudbini isto što i ti. Smatram i ja da je dobro da o svemu što si mi prorekao o mom potomku Nikolaju II upozorim njega, da bi mu se otkrila knjiga sudbine. Neka zna prapraunuk svoj krsni put, veliko trpljenje svoje i slavu svoju... Ureži, prepodobni oče, što si rekao, izloži sve pismeno: ja ću, pak, tvoje predskazanje da stavim u naročiti kovčežić, staviću svoj pečat na njega, i do mog prapraunuka tvoj zapis će se čvrsto čuvati ovde, u kabinetu mog Gatčinskog dvorca. Idi, Avelje, i moli se neprestano u svojoj ćeliji za mene, rod moj i sreću naše države.
    I pošto je stavio navedeni zapis Aveljev u koverat, na njemu je svojeručno napisao: Da naš potomak otvori na stogodišnjicu moje smrti...

NIKOLAJ II OTPEČAĆUJE TAJNU

    Dana 12.marta 1901. godine, na dan stogodišnjice mučeničke smrti svog prapradede Pavla I, blaženog sećanja na njega, posle zaupokojene liturgije u Petropavlovskoj Sabornoj crkvi pored njegove grobnice, car imperator Nikolaj Aleksandrovič, u pratnji ministra dvora general ađutanta barona Frederiksa i drugih lica svite, stigao je u Gatčinski dvor da bi izvršio volju svoga, u Bogu počivšeg pretka...
    A dirljivo beše u Petropavlovskom Saboru, punom ljudi koji su se molili. Nisu samo blistale svečane uniforme, nisu prisustvovali samo dostojanstvenici. Tu je bilo dosta i seljačke suknene odeće i prostih marama, a grob imperatora Pavla Petroviča bio je sav u svećama i svežem sveću. Ove sveće i ovo cveće bili su od ljudi koji su verovali u čudesnu pomoć i zauzimanje počivšeg cara za svoje potomke i ceo ruski narod. Očito se ostvarilo predskazanje proroka Avelja da će narod naročito poštovati uspomenu na cara mučenika i sticati se kod njegove grobnice moleći za smekšavanje srca nepravednih i surovih...
    Imperator je otvorio kovčežić i nekoliko puta pročitao zapis prozorljivca Avelja o svojoj sudbini i sudbini Rusije. On je već znao svoju mučeničku sudbinu, znao je da se nije slučajno rodio na dan Jova Mnogostradalnog. Znao je koliko će toga morati da iznese na svojim plećima, znao je za uskoro nadolazeće krvave bojeve, razdor i velike potrese države rosijske. Njegovo srce je slutilo i onu prokletu crnu godinu, kada će biti prevaren, izdan i napušten od svih...



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

ProrociProroci i Proročanstva - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana