Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Zbog Čega Se Stidimo?

   Kad Nas Odaju Crveni Obrazi. Kad mislimo da smo smešni ili krivi, osećamo mučnu nelagodnost: stid. Za ovo osećanje znaju svi narodi, mada oblici stidenja, kao i moralna pravila variraju od epohe do epohe, i od civilizacije do civilizacije.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Umišljenim i bestidnim čine se u našim očima novogvinejski Papuanci, nakinđureni neobičnim navlakama za muški polni organ. Zar se oni nimalo ne srame?
    Zar ih ne obuzima osećanje stida? Stvar je manje jednostavna nego što izgleda. Torbica za genitalije Karla Petog (što bi Crna Guja rekao, nakurnjak) je tu da to potvrdi: u XVI veku, najmoćniji evropski vladar drži se čudne i razmetljive mode, koja na tako izražajan način naglašava muška svojstva.
    Znači li to da je španski kralj, a nemački i austrijski car bio spreman da pozira nag ili da očima javnosti izloži ono što je njegova zanimljiva odeća krijući naglašavala? Naravno da ne znači. Isto važi i za naše Papuance. Lišeni svoje rudimentarne ljuske, oni bi se obreli u istoj neprilici u kojoj bi se našao prolaznik kada bi mu na sred ulice spale pantalone. Čudno osećanje. Svuda u svetu, kad je među ljudima, čovek prikazuje, doteruje ili krije svoje telo ponašanjem, odećom. Zar i sami nudisti ne navlače na sebe zaštitni ogrtač od vlastite potamnele kože?
    Dabome da svako lukavo postupa sa svojim stidom. Odeća ili ono što je zamenjuje, prikriva golotinju, ali u isti mah skreće pažnju na činioce zavođenja. Govoreći o svojim ženskim savremenicima, koje su sapete u haljine - kaveze sa svitkom za pojačanje bokova, Montenj primećuje:
    'Čemu služe te glomazne tvrđavice kojima su žene ukrasile svoje bokove, ako ne da nam zagolicaju želju, i da nas privuku time što će nas od sebe udaljiti.' Iste te gospe su, nema sumnje, smatrale sramotom da otkriju i članak na nozi. Uprkos 'lažnim stražnjicama' lepe epohe, ili današnjim pripijenim farmericama, čovek ostaje stidljiva životinja. Ono čudno i mučno osećanje obuzima ga istog časa čim su prekršena pravila pristojnosti koja su opšte prihvaćena u društvu u kojem živi. Da li je to plod preterane civilizovanosti? Ne postoje li srećni ljudi koji se pokrivaju jedino toplotom sunčevih zraka? Sociolozi odgovaraju odrečno na to pitanje.

RELATIVNO OSEĆANJE STIDENJA

   Nubijci su narod koji živi na severu Sudana, na obalama reke Nil. Do tridesete godine, oni ne kriju svoje genitalne organe. Međutim, nikad ne bi izašli iz kuće, a da prethodno ne namažu telo uljem, a lice mirišljavim bojama sa istančanim šarama.
     Tako 'obučeni', oni će se kretati selom bez ikakvog ustručavanja. Ako bi ih, pak, neko iznenadio 'gole', oni bi se duboko posrideli. Isti scenario važi i za indijance Gvarani, u Južnoj Americi (na slikama levo i desno). Oni drže svoj polni organ u uzdignutom položaju pomoću kanapa pričvršćenog za pojas. Iako je posredi gotovo nepostojeća odeća, bez nje se ti ljudi neće pojaviti na javnom mestu. U suštini, 'nagi 'divljak' ne postoji.
    U jednom plemenu u Africi, kad vam domaćin ponudi svoju ženu da spavate sa njom, odbijanje takvog poklona predstavlja veliku sramotu i poniženje za domaćina. Prihvatanje poklona, i njemu i njegovoj ženi ukazaće čast i kod te žene neće izazvati nikakvu sramotu. Ovde kod nas, u ovom civilizovanom svetu, merila su sasvim suprotna kad bi se primenjivao isti ovakav običaj.
    Univerzalno gledano, ovo osećanje stida, kao i srama kao nečega što prati prekršaje pravila pristojnosti, u isti mah je i veoma relativno u konkretnoj primeni. Žene Mzaba, u Alžiru, dobro paze da ne zadrže pogled na pohlepnim očima šetača; dok mlade senegalske seljanke, idu ponosito razgolićenih grudi. Žene u nizu arapskih zemalja zaziru od toga da otkriju lice, ali Evropljanke, po volji mode, sve više smanjuju skrivene delove nogu. U viktorijanskoj Engleskoj, suknjicama od čipke pokrivale su se čak i ... noge od klavira. U jednom priručniku, koji je već desetinama godina na snazi, preporučivalo se budućim sveštenicima da se služe štapićima kad krajeve košulje utiskuju u gaće.
    Ma kakvi da su oblici u kojima se javlja, stid ostaje jedna od bitnih karakteristika ljudskog bića. Njegova potvrda, osećanje srama, predstavlja moćan pokretač ponašanja. Moćan i jedinstven. Sve se dešava kao da bi onaj ko se našao u nepriličnoj situaciji hteo da kazni samoga sebe što se drznuo protiv običaja prihvaćenog od svih. Podrigne li u toku prijema, čovek od ugleda će istog časa osetiti kako crveni kao ljuta papričica. Međutim, njegov nevoljni čin nema nikakvog unačaja; štaviše, u nekom drugom podnevlju bio bi shvaćen kao znak učtivosti, i kao kompliment domaćici da je dobro napravila jelo. Jadni prostak bi da u zemlju propadne, da presvisne od sramote ili da pobegne bilo gde. Što se tiče ostalih, oni se samo u sebi smeju. Sa jedne strane, grozna neprilika, a sa druge - smešno: stid ima efikasne odbrambene mehanizme.

STUB SRAMA

    U nekim zemljama istočne Afrike, reći za nekoga da je 'besraman', bez stida, neučtiv - najteža je osuda. To znači da je osoba koja je u pitanju nesposobna da živi u društvu, da se na nju ne može računati. Žene jednog plemena koje dugo nisu mogle da rode, zavetuju se da će svom prvencu dati ime Malobali, što znači 'bez srama'.
    Kao način da se bajanjem otkloni sudbina. Sin ne diže pogled prema ocu, on ga se 'stidi', Sa druge strane, pred dedom i babom, 'nema stida'. U igrama sa unucima, babe preuzimaju ulogu njihovih dragana. Kad umru, postoji običaj koji nalaže deci da zadirkuju njeno mrtvo telo.
    U nekim selima, mladi verenici izbegavaju svaki dodir do venčanja, koje će onda ozvaničiti njihovu ljubav. Da se spreči ogovaranje, da se ne dospe u situaciju zbog koje se crveni. Za slučajeve težih grešaka, preci Songea izmislili su jedinstvenu kaznu: prekršilac bi imao da se razodene, i da na jednoj nozi izdrži mimohod čitavog sela, koje bi mu ispljuvalo zadnjicu. Nepoželjnome ne bi preostajalo ništa drugo do li da ode u izgnanstvo.
    Evropa je znala za ovakvo nešto u vreme stubova srama. Na njih se nailazilo u svim gradovima gde je zasedao viši sud. U manjim mestima zadovoljavali su se kakvim kocem, za koji su vezivani zločinci i prestupnici. Objava koja je bila prikucana za kolac pominjala je njihova nedela kako bi se potpirio gnev sugrađana. Za manje prestupe, često se smatralo da je dovoljna kazna dva ili tri sata izlaganja.
    U Parizu i drugim velikim gradovima, stub srama je predstavljao pravu konstrukciju. Na jednoj maloj kuli na sprat nalazio se široki gvozdeni obruč sa rupama kroz koji su osuđeni morali da provuku ruke i glavu. Taj naročito neudobni položaj činio je kaznu još težom. Obično postavljen na veoma prometnom mestu - u Parizu, to su bile pijačne hale - stub srama je predstavljao privlačnu tačku za polaznike. Trebalo je sačekati francusku revoluciju, pa da ta vrsta kazne u Francuskoj bude ukinuta.

PSIHOANALITIČKO VIĐENJE

   Dešavalo se da stub srama ima efekat suprotan onome sa čime se računalo. U Engleskoj, gde je često korišćen za delikte štampane reči, on je ne jednom bio mesto gde su održavani provladini skupovi. Kad je pisac Danijel Defo bio osuđen na tu kaznu, 1703. godine, gomila se okupila pred stubom da kažnjenika pozdravi. Ali postoje i drugi razlozi zbog kojih se nije nastavilo sa takvom praksom. Masovna urbanizacija Evrope dovela je do međusobnog udaljavanja jedinki. Ljudi su se sve manje poznavali, pa je tako javno sramoćenje izgubilo svoju efikasnost.
    I za Bibliju, sram je neodvojiv od ljudske sudbine. Mit o izgubljenom raju je, u tom pogledu, naročito značajan. Adam i Eva, koje je dragi Bog stvorio kao nage, žive u svetačkom blaženstvu. Onda, jedu zabranjeno voće, ubrano sa drveta poznanja dobra i zla. Kazna ne izostaje: oni će biti proterani iz raja zemaljskog; njihove oči će se otvoriti, i oni će primetiti da su nagi. Biblija, tako, uspostavlja vezu između srama i krivice. Jer, lopov uhvaćen na delu, raskrinkani lažljivac, otkriveni varalica - sve njih može obuzeti isto osećanje kao ono koje je imala devica Suzana kad su je starci iznenadili golu na kupanju. Međutim, jedni su ozbiljno prekršili opšte prihvaćena moralna pravila, dok je mlada devojka bezazlena žrtva starih pohotljivaca.
    Psihoanaliza je krenula putem biblijskog mita. Ako je osećanje srama slično kod počinioca neke greške i kod žena čija je intimnost povređena, u tome treba negde videti zajedničko poreklo. Frojd i njegovi učenici će ga potražiti u lavirintima nesvesnog.
    Prema psihoanalitičarima, od samog rođenja, mali čovek se suočava sa nizom drama koje će, malo pomalo, ustrojiti njegovu ličnost i integrisati ga u društvo. Njegov psihički život rukovodi se primitivnim željama. On želi da sisa svoju majku, i to mu pričinjava veliko zadovoljstvo. Takvo ponašanje donosi mu osmehe na lice i izraze naklonosti. Ne manje zadovoljstvo oseća i kad prazni creva po završenom varenju. Ali, vrlo brzo upoznaje se i sa gađenjem koje majka ispoljava kada se uneredi. Peru ga, njegove pelene uzimaju vrhovima prstiju, stavljaju ga na noćnu posudu, zabranju mu da slobodno izražava svoje zadovoljstvo. Ima li, onda, delova tela kojih bi se valjalo stideti, ima li sramnih fizioloških radnji? Malo - pomalo, njegova ishrana će morati da se uobroči. Uskoro, biće odbijen od sise. Dete će početi da shvata da majka nije samo njegova, da prsa koje toliko voli da sisa nisu samo njegova, i posebno, da ih deli sa nekim drugim: sa ocem. Nesvesno, dete bi želelo da ta prepreka što mu stvara neprilike zauvek isčezne.
  Ali, to opravdano osećanje mu je takođe zabranjeno, jer pokazuje da svoga oca treba voleti i poštovati.

DOSTOJEVSKI, KAFKA, RABLE...

    Kao i svaka druga ljudska realnost, tako i sram ima svoje bolesti. Neki ga priželjkuju kao da bi hteli da se kazne, da sa sebe speru prvobitni greh, koji je od njih načinio ljudska bića. Na jednom mestu u svojim Ispovestima, Žan Žak Ruso priznaje da je kao dete uživao kad bi ga njegova vaspitačica batinala po stražnjici: 'Nalazio sam u bolu, pa čak i u samom sramoćenju neku smešu čulnosti zbog koje sam više želeo nego što sam se bojao, da je iznova doživim od iste ruke'. Kada je odveć teško, osećanje krivice, latentno kod svakog ljudskog stvorenja, javlja se u obliku opsesije, kadre da odvede čoveka u neurozu ili psihozu. Dostojevski i Kafka su stvorili romanskne svetove nastanjene ličnostima koje su izvrgnute osećanju srama čiji je uzrok nejasan, ali koje do nas stiže sa izuzetnom snagom. Junak Kafkinog Procesa - Jozef K. uhapšen je bez očevidnog razloga, trpi sve do pogubljenja nepodnošljivo breme jedne nepojmljive optužbe. 'A to je bilo', stoji u romanu, 'kao da je sram trebalo da ga nadživi'.
    Sa druge strane, opakom sramu, koji ponižava, bahati Rable suprotstavlja svoj orijaški smeh, lek za podmlađivanje za svakog od nas: 'Da smeh bude čovekovo dobro'.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana