Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Smešno Pismo

    Smešno pismo iz Švajcarske za Srbiju... I obrnuto, iz Srbije u Švajcarsku! Volite li da se smejete? Otkačeni, čudni, zanimljivi i do bola smešni tekstovi. Pogledajte ove smešne tekstove koji će vam izmamiti osmeh na licu. Smejte se što više, jer smeh je zdravlje...!

Osmeh gore Osmeh na lice:  
SMEŠNO PISMO IZ ŠVAJCARSKE ZA SRBIJU

    Ćao, brate moj, da ti znaš kako meni nedostaju neke stvari kao smoki, bipovo pivo, kisela voda Knjaz Miloš ili 3 srca, jogurt, burek, pogačice, kiflice, i sve ostalo što bi na mrtvačku glavu pojeo ili polizao.
    Dupe bi dao za sve to, ali sve to 10 godina nisam okusio pa vala mislim da ću sledeći put kad budem imao priliku rasturiti stomak, a pre toga ću gladovati da bi mogao da nabacim jedno 20 Kg.
    Šta da ti kažem burazeru moj, bolujem kao i svake godine za Srbijom, patim pa ludujem. Ali još jednom ti kažem i ponavljam: Ja koji živim sa druge strane, kunem se da ne bi nikad napustio Srbiju da živim dole. Znam, kazaćeš mi da ne znam kako je to kad ne živim u Beogradu ali ne znaš ni ti kako je vani. U svakom slučaju Srbija je samo jedna, i to nigde nećeš naći.
    Evo ti našta liči jedan moj dan, ovde: Dižem se oko 7, 7 i 30, kidam od kuće, 8 na posao do 12 i 30 pa na ručak (ako imam vremena za to) pa ponovo od 1 i 30 do 6, pola sedam (ako nije i kasnije, ali recimo pola sedam), 7 kući, okupaj sina dok žena postavlja sto za večeru, pola 8 za stolom, pola devet sin u krevet, pa onda ćerki menjam pelene dok joj žena pravi jelo, pa joj dam da jede pa kad završi to je oko 9 i 15. Ovde filmovi ili utakmice počinju u 8 i 30 tako da ništa nisam uradio, još dok se istuširam i sednam par minuta da se ispričam sa ženom to je 10 sati. Dobro znam, možeš mi reći što ja dajem ćerki da jede, ili što joj menjam pelene, ili što žena ne kupa sina, pa samo zato što dok ga kupam malo se poigram sa njim u kupatilo i to mi je prilika da provedem koji minut sa njim. A, što se tiče ćerke, ako joj ne dam da jede ili ne menjam pelene, onda je uopšte ne vidim. Radi od jutra do mraka, pa idi kući kad možeš, ako možeš. Dobro, istina, da imam dobro mesto i da mi se posao dopada, ali s tim bolje jer u svakom slučaju takav ti je ritam ovde.
    Ode sve u materinu, najavili su poskupljenje osiguranja za nas (za bolest) za 10%, to je sedma godina uzastopce, dosta više. Svi kukaju, nema para nigde, a troše 14 miliona dnevno za vojsku, zemlja koja nikad nije htela da ratuje.    Ženeva plaća 1,5 miliona SFR dnevno kamate na kredite jer je u govnima, pa sad ti vidi. Nije samo naša Srbija otišla u materinu !!! Smučilo mi se da se tako živi, žena mi je sad prestala da radi zato što sin počinje prvi razred 30-og avgusta. Škola počinje od 8 i 45 do 11 i 30 prve dve godine, pa posle isto i popodne od 1 i 45 do 4. Sad ako ona (ili ja) radimo, kako možeš odraditi onih 8 sati dnevnog rada ako moraš tako da se zezeaš sa decom? NEMOGUĆE!
    Onda prestaješ da radiš, ili plaćaš 15% obe bruto plate da bi platio da ti čuvaju decu dok radiš i to naravno ne možeš skinuti sa poreza koji je oko 2 bruto plate. Evo ti normalna situacija jedne neoženjene osobe:
- Plata prosečna oko 3.400 SFR bruto (3.000 neto)
- Godisnji porez oko 8.000 (800 mesečno, imamo tri poreza)
- Stan (soba, kuhinja, kupatilo, voda, struja (bez telefona) oko 1.000 SFR
- Osiguranje za bolest (minimalno 250 SFR mečecno)
- Mesečna karta za prevoz 70 SFR
- Da jedeš u podne (najmanje oko 20 SFR/dnevno - Pizza i piće) 20SFR x 20 dana = 400 SFR,  pa sad ti vidi šta ti ostaje, cigareta 4,50 - Litar benzina 1,30 - bioskop 16 - restoran dvoje oko 100 - novina 1,70 - koka kola 4 - hleb 2,50 - litar vode 1,50 - mleko 1,80 - i naravno meso, kako koje izmedju 20 SFR/kg za mleveno meso do 100 SFR/Kg za kvalitetnije meso. Još tu nisam dodao telefon, osiguranje za kola ako ih imaš i održavanje i tablice, ako se baviš sportom (teretana je 1000 SFR/godišnje), tenis 14 SFR/sat ... i mogao bi da nastavim daleko duže. Normalna osoba bez ludila teško izlazi na kraj, pa onda živeli krediti i kreditne karte.
    Eto ti normalan zivot kod nas na zapadu, vidiš nije sve lepo. Dobro ne treba kukati, treba se snaći, ali što se ipak toga tiče, čovek sa lakše snalazi kod nas. Dobro, mislim da se se dosta ispričao za večeras, pa samo se javi pa da kukamo i jedan i drugi zajedno. Pozdravi sve i do sledećeg puta i nemoj više da me ostaviš mesec i po dana bez novosti, nije fer.

IZ SRBIJE U ŠVAJCARSKU

    E moj burazere, vidim napisao si mi dugačko pismo, ja ću gledati da napišem najduže što sam ti dosad napisao. Kao prvo, pošto si rekao da se javim, pa da kukamo zajedno, gledaj da se ne nerviraš kad ovo budeš pročitao. Ja sve što ti budem pisao pisaću najotvorenije, pa kako god da ti to shvatiš, ako se uvrediš, šta da ti radim - reci da sam ja kriv, pa idemo dalje. Mogu ja da shvatim da ti meni napišeš poruku punu harizmatične tuge što život nije lepši nego što jeste, ali ne mogu da shvatim da ti meni kažeš kako je Srbija samo jedna i da to nigde neću naći. Pa, ja ovde živim i to već 22 godine.
    Ona Srbija koju ti pamtiš otišla je u tri lepe materine. Zajedno sa smokijem, pivom i pogačicama. Sve u lepu materinu. Moram da ti priznam jednu stvar, pre neki dan bila baba ovde i sad je otšsla za Nemačku na dve nedelje da pokupi penziju - imao sam ja i sa njom jednu kraću diskusiju po pitanju toga kako je ovde a kako je tamo i nismo se baš proslavili. A, jeste me baba isprovocirala, ume ona to, prvo - zašto sam ja bio na mitingu za promene u Beogradu (ko mi je dozvolio!) i mic po mic, dva mica, ja se iznerviram, jer baba ti je bre onaj standardni penzioner koji se ne žali, koji je optimista, ne ide na glasanje ali zato gleda režimske vesti i sve im veruje (majku im nabijem svima). Njoj je sve potaman. Jel ti sve potaman? Onda sedi kući i pusti mene da se akam po ulicama, pa kad dobijem batine onda veruj njima na televiziji da su me tukli zato što ja rušim državu. Ode diskusija predaleko, ona kaže kako svi duvaju u istu tikvu, a meni preporučuje ruke iz dupeta i da počnem nešto da radim.
    Tu ja popizdim, pa je pitam, jesi ti ona ista moja baba koja je kao mlada SKOJ-evka lepila komunističke plakate po Beogradu za vreme okupacije? Jesi ti ona ista baba što je posle otišla u Nemačku da radi 30 godina zato što je taj sistem koji su ovde uspostavili BIO TAKO JEBENO DOBAR? Pitam je, jel ti imaš srca meni da pričaš kako je tamo loše, a ovde dobro, kad te tamo Nemačka odranila i dala ti penziju od koje danas dve porodice izdržavaš? Ona mi pominje tetku u Austriji. Jel tetki tako loše u Austriji? Uskače moj otac, pa kaže kako tetka mora da radi od jutra do mraka. Jeste, kažem ja, ali tetka je otišla sa mužem i ćerkom u Palma De Majorku na letovanje, a ti si Palma De Majorku gledo samo na televiziji - ti nemaš pare da odeš na Adu Ciganliju jer ceo dan radiš za tri litre benzina. Reći ću ja tebi nešto burazere, a ti se duri kolko god hoćeš. Slabo si ti tesan tamo na zapadu.
    Mnogo si burazere omekšao. Šta te sad dovatilo, pa da mi kukaš, ne znam - malo ti je frka sad zbog dece, to je valjda normalno - pre neki dan bilo jedno, sad odjednom dva - dok se organizuješ trebaće ti vremena. A, što ne bi zamislio tu tvoju decu i ženu - ovde? Što mene ne bi zamislio da se ovde oženim i ovde pravim decu? Što me ne bi zamislio da ih ovde odgajam, da ih učim da skijaju, vodim u luna park, na utakmice, na kolače? Oćeš ja da ti kažem? Zato što je to nezamislivo. Ovde se malo radi al´ se zato ništa ne zaradi. Sve što zaradiš, daš državi. Država ti otme 85% i dati 15% kao platu. Onda ti od tih 15% uzme 10% kao dažbine, a 5% da imaš da živiš. Ako ti ne valja pa se buniš, dobiješ otkaz. Ako se buniš šefu iza ledja, dobiješ otkaz i kaznu. Ako misliš da ne valja, pa posle otkaza počneš da biješ, dobiješ ti batine. Ako posle batina pretiš, ides u zatvor. Ako odeš u zatvor, karaju te u dupe, hteo ti to ili ne i sa i bez smokija. Jesi izbegavo vojni poziv, jesi.
    Ako te uhvate ideš na vojni sud i dobiješ 5 do 20 godina robije. Ako te ne uhvate bežiš u Crnu Goru da se tamo sakriješ. Ako ti tamo crnogorci jebu mater pa poželiš da ideš van zemlje, uhapse te na granici. Ako nisi ni bio tu da primiš poziv, nego živiš u inostranstvu 10 godina, svejedno te uhapse, pa te drže 4 dana u zatvoru i uzmu ti 500 maraka kao vaspitnu meru, pod uslovom da se vratiš odakle si došo. Jesi bio u ratu, bio si. Za svaki dan u ratu treba da dobiješ pare zato što si mobilisan. Država ne da pare nego kaže, pola sad, a pola u šest mesečnih rata. Ratnik kaže, pa nisam ja ratovo pola sad a pola u šest rata i počne da štrajkuje gladju na trgu. Državu boli ona stvar i čovek ode u bolnicu. Jesi profesor u školi, jesi.
    Za svoje angažovanje oko vaspitanja i učenja dece dobiješ oko 15.000 dinara što je nešto malo više od 100 eura. Ako ti žena ne da onu stvar ili ako se mužu više ne diže, onda se izdereš frustriran na decu, pa ti deca jebu kevu na časovima. Posle odeš kući i opet vidiš decu i jednog dana dobiješ nervni slom zbog dece. Jesi zdravstveni radnik, jesi. Svaki dan dolazi ti čopor penzionera koji čeka za rendgen pred zubnom ambulantom. Nemaju knjižice ili su izbeglice iz Hrvatske i Bosne, kukaju na sav glas, a kad im kažeš da im nije nista skaču i teraju te u materinu. Dobiješ platu oko 15.000 dinara a ne možeš da štrajkuješ jer ti država psuje mater na televiziji kako nećeš da lečiš ljude i preti otkazom. Kad dodješ kući da prilegneš zove te pola familije jer imaju zdravstvenih problema. Jesi privatnik, jesi.
    Svaki dan idi organizuj da neko ne zabušava na poslu, ionako ih malo plaćaš. Po podne idi u SDK i plati takse državi. Kad to završiš idi pokupi pazar i idi kući. Nema ručka, žena ti otišla kod komšinice. Doneo si pare i podmirio račune. Ono što ti je ostalo baciš na sto i razmišljaš da l´ da ugasiš firmu ili da se baciš u Savu. Jesi švercer, jesi. Ako si uspeo da odeš u visokorazvijene susedne zemlje Mađarsku i Rumuniju da prošvercuješ cigare, pa te uhvate na granici, možeš da biraš ili u zatvor ili pola državi. Ako odabereš pola državi pa stignes do Beograda da prodaš, možeš da biraš da l´ da daš pola reketašima ili da se sam prijaviš državi. Ako daš pola reketašima moliš Boga da ne dodje murija da ti otme i ono što ti je ostalo. Jesi danguba, jesi. Ako ti se ne svidja sistem, pa na ulici ideš da mitinguješ, ti onda rušiš državu i ustavni poredak, ti si NATO plaćenik i američki špijun, Gelbardov poslusnik, izdajnik i sramota srpskog naroda. A evo šta smo mi.
    Moja majka radi za 17.000 dinara mesečno, 8 sati dnevno. Dva sata dnevno putuje na posao i sa posla. Moj otac invalid radi 4 sata za jedno 20.000 dinara. Moja sestra studira već šest godina i prodaje narukvice i ogrlice koje sama pravi na ulici za 100 dinara komad. Ja ne radim ništa, sedim i vatam zjale. Mi živimo od 300 eura mesečno. Računaj da na struju, komunalije i telefon ode 10.000 dinara. Pošto nosimo stare stvari, nove retko kupujemo, pa tu nek ide 200 dinara. Novine kupujemo samo petkom zbog TV programa, to je 50 dinara. Hleb kupujemo svaki dan, to je 100 dinara dve vekne. Na pijacu da odemo par puta, to je bar 300 dinara. U supermarket ako ćemo dvaput mesečno, to je 10.000 dinara. Prašak za veš, higijena, tu nek ode 300 dinara. Kola se kvare bar jednom mesečno, tu ide bar 2000 dinara. Saberi sad sve ovo, pa mi reci koliko nam ostaje da kupimo sladoled od 50 dinara, pivo od 50 dinara, sok od 120 dinara i čokoladu od 150 dinara. Restoran znamo kako izgleda spolja. Pizza iz pizzerije znamo kako izgleda na televiziji. Za letovanje smo čuli i rado ga se sećamo.
    Muzicki stub nemamo. CD smo kupili za kompjuter prošle godine. Televiziju ne plaćamo jer tu država uzima taksu na brojilo za struju. Pločice u kupatilu kad popucaju, menjamo sami. Pukne bojler letos, cev menjamo sami. Parket što je popucao ni ne menjamo. Zidovi što su popucali pokrivamo slikama. Da vidiš kako u dnevnoj sobi slike stoje u GE. Od vrednijih stvari u kući imamo televizor, video i kompjuter koji je već zastareo. Kad nemamo struje osećamo se bezvrednim. Sad ja tebe da pitam - možeš li ti da zamisliš svoju porodicu da ovako živi za 10 godina? Ne možeš? E nismo ni mi mogli da zamislimo pre deset godina. Svi vi koji živite u inostranstvu, a rado se sećate nas koji smo ovde ostali za vama, možete samo da nam pričate kako vam je teško i kako biste se DA MOŽETE, sutra vratili.
    Mislim na sve, ne samo na našu familiju u inostranstvu. A zašto je to tako? Zato što je lepo ostaviti stvari tu gde jesu. I ljude tu gde jesu. Lepo je jednog dana vratiti se sede kose i punog budjelara i videti kako su deca porasla i kako je sve na svom mestu, kako smo mi i dalje kompletni i na okupu i kako i dalje živimo onako kako živimo. Vas sjebava nostalgija. Kapiram. Zato biste MNOGO voleli kad biste se jednog dana vratili ovde i videli da NIŠTA niste propustili - kao da nijedan sekund nije prošao otkako ste otišli. I dalje vozimo usrana kola, i dalje gledamo onaj isti stari televizor, i dalje imamo bubašvabe, i dalje se svadjamo sa onim istim komšijom s kojim smo se i pre 20 godina svadjali, i dalje se isto psujemo i isto jedni drugima uvaljujemo koske. Samo, nije nostalgija jedino što vas muči. Vas grize i savest. Mi smo ovde, vi ste tamo. Nama je tako kako nam je, a vama - vi najbolje znate.
    Zato vam najjeftinije izadje da nam kažete kako vi tamo crkavate, kako nije to tako dobro kao što ljudi misle, kako je zajebano.. Na taj način skidate sebi odgovornost da nam šaljete pare. A i griža savesti popusta. Reći ću ti da su priče tvog tipa, kako bi dupe dao za Srbiju, sjajne za nekog Srbina-patriotu koji nema pola mozga u glavi i kome je životna deviza 'Ćuti, dobro je, samo da ne bude gore'. Na žalost, ja niti sam patriota niti smatram da sam toliko priglup, a da savijam grbaču nemam nameru. Nemam dlake na jeziku, pa ću da ti kažem da na ovo tvoje kukanje ne mogu da se primim kao persona - mogu da se primim kao tvoj burazer, i bilo mi je i smešno i simpatično, ali da to sve svarim i progutam kao neku odvratnu činjenicu, ne mogu i ne pada mi na pamet da se na to teram - jer ja dobro znam kako je OVDE. Dobro znam kako je bilo u 19 kvadrata bez kupatila, medju miševima i bubašvabama, i dobro znam kako sam se osećao kad u 10. godini života ulazim u novi stan sa željom da se okupam u NAŠEM kupatilu.
    Dobro se sećam godina u kojima sam se ja krupnjao i razvijao i mom bratu od ujaka davao svoje stare stvari koje su mi omalile, njemu koji i dan danas živi u sobi od 19 kvadrata u 24. godini života, sa bratom, ocem i majkom. Dobro se sećam da smo na letovanje išli svake treće godine i to kod prijatelja da nas jeftinije izadje, što sam svake godine školski raspust provodio u selu sa babom i dedom i kozama, što sam se hvalio u školi kako mi je ujak iz Pariza kupio ovu majicu i što mi je stric u Nemačkoj kupio video igrice. Kad ja proanaliziram svoje detinjstvo, mogu samo da saberem i oduzmem od pasjeg života mojih roditelja i mog kraja u kome sam odrastao, da bi zaključio kako mi je bilo super jer ništa drugo od života nisam ni znao da postoji. Da ne bi sve išlo tako super, potrudila se priroda i činjenica da sam kad tad morao da odrastem i da se uhvatim u koštac sa životom - pa tako redom od škole i tamošnje zajebancije, preko jednog rata, drugog rata, izgubljenih prijatelja, mrtvih prijatelja, restrikcija struje, bede, leba i masti za doručak - pa sve do danas, do ovog mesta gde sedim i odakle ti pišem, iako svaki čas može da nestane struja kao pre pola sata što je nestala. Ili da izbije neki novi rat. Kod tebe može samo da izbije osigurač. Šta sam dobio time što sam odrastao?
    Dobio sam potencijal da jednog dana dobijem infarkt. Odrastao sam u ratovima, u sranjima, u nekim preambicioznim planovima da jednog dana imam svoj posao, da imam svoju gajbu, da vozim usrani auto i da imam strava devojku. Otišao sam u vojsku sa tim planovima u glavi, ostavio sam godinu dana života nekim majmunima, sedamdeset dana straže po kojekakvim vukojebinama na sibirskoj hladnoći, vratio sam se odande kao osamaren i primetio da sam isto onoliko zajeban kao pre, da nisam bio nigde i da nisam radio ništa. Počnem da volontiram, zašto da volontiram, zato što sam MLAD I NESPOSOBAN, zato što zemlja u kojoj živim podrazumeva STALNU BORBU protiv klasnog neprijatelja, pa tako ja volontiram, u jednoj ustanovi, tri meseca. Volontiram tri meseca i odustanem jer se nekome dopalo što radim džabe. Što sam mlad i nesposoban. Nije mu bilo važno što sam školu završio kao vunderkind. Što sam bio najbolji u klasi. I meni je vremenom bilo sve manje važno, danas mi uopđte nije važno. Šta sam posle radio?
    Opet sam počeo da volontiram. U štampariji, za kompjuterom, opet preko veze mog oca para-socijaliste koji verovatno još uvek živi u onom Titovom dobu. I volontiram, volontiram.. i tako dva meseca. I odem. Zato što im se svidelo da im radim džabe. Nekako u to vreme posle 2 godine kukanja iskukam da mi uplate vožnju, da naučim da vozim. I naučim da vozim. Moj otac ima auto koji je dve godine stariji od mene. Evo za godinu i po dana vozio sam. Oko 300 kilometara sam prešao. Šta sam radio posle volontiranja? Navukao sam se na jednu državnu firmu. Plata bedna, ali dobra za početak. 100 eura. Posle sve manje. Četiri meseca, celo leto po 70 eura. Pa celo leto teren. Dok moji vršnjaci svi na more ili na Adu, ja dve torbe od po 20 kila na ledja, pa peške po gradu jer ne radi prevoz. Pa radi ko konj. Kakav tenis, kakva teretana. Smršo sam 20 kila. Pa plata kasni mesec dana. I tako do septembra. Onda se upecam na inostranstvo. Dosta mi je svega, ide mi se odavde, neću ovako da živim. I nema. Ne mogu da idem zato što sam SRBIN. Zato što ne ispunjavam USLOVE.
    Dobijem poziv od drugara Grka da odem u Grčku kod njega dve nedelje. Jedva sredim vizu preko veze na 15 dana. Odem. Doživim. Da slušam kako ti ne bi otišao, da si ostao? Pa, ja kad bih mogao da odem, nikad se ne bih ni vratio. Ali, ne mogu ni da odem. Hapse naši na granici. I da ne hapse, neće stranci da me prime. Država napravila administrativnu grešku. Zamenili me s nekim, sad sam sto posto na poternici za Hag. Zašto me nisu primili pederi k´o turistu? Zašto sam išao kod njihovog bezbednjaka u ambasadi na razgovor?  Zašto sam sad tu gde jesam? Zašto moram da živim sa sestrom, ocem i majkom u 70 kvadrata? Zašto moramo svi da živimo od 200 eura mesečno? Zašto sam potrošio 22 godine života na ovo? Zašto ću da se smrzavam ove zime bez struje i grejanja? Zašto će panduri da me biju na ulici kad budem demonstrirao protiv ovog režima? Zašto ti da mi pričaš da ovo što ima ovde, nigde nema?  Pa, ja to najbolje znam. OVO OVDE - nigde nema. Nek ste živi i zdravi tamo. Mi ovde, kakvi smo, ko nam bre kara kevu.



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Najbolja Zabava Na SvetuNajbolja Zabava Na Svetu - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana