Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Magijski Simbol Obeležje Revolucije

     Zašto je stari magijski simbol postao obeležje revolucija? U ime čega su ubijeni milioni ljudi? Od Francuske buržoaske revolucije, objave Komunističkog manifesta, zatim Pariske komune i sovjetskog Oktobra, provlače se, do naših prostora i vremena, tajanstvene niti koje na čudan način povezuju različite epohe i geografski naizgled udaljene istorijske događaje...

Osmeh gore Osmeh na lice:  
    Kada se sklopi mozaik zbivanja koja su se u Evropi odigrala za poslednje dve stotine godina, dobijaju se konture zastrašujućeg scenarija prema kojem se odvijala istorija revolucija i ratova.
    Ovako usmereni tokovi zbivanja izmenili su sudbine čitavih naroda, a životi su masovno žrtvovani na oltar jedne ideje oličene u paroli Francuske revolucije: 'Jednakost, Bratstvo, Sloboda', koja je u suštini sadržavala prazna obećanja o uspostavljanju nebeske pravde na zemlji, pod uslovom da se odbaci Bog i na njegovo mesto ustoliči junak iz gesla maksima Gorkog: 'Čovek, kako to gordo zvuči'.
    Ali, još mnogo ranije, u pismu koje je 27.juna 1558. godine uputio francuskom kralju Anriju II, čuveni prorok Nostradamus nagovestio je: 'Biće to u mesecu oktobru. Desiće se revolucija, koja će biti toliko snažna, da će svi misliti da je Zemlja izgubila svoj ritam pokretanja i da je pala u večnu tamu. U proleće i posle toga doći će do čudnih događaja: država će se menjati, biće veliki potresi. Sve će to pratiti stvaranje Novog Vavilona: siromaštvo i beda biće još veći nakon užasa prvog rata. I SVE ĆE TO TRAJATI 73 GODINE I 7 MESECI'!
    Precizno, gotovo u dan tačno, Nostradamus je predvideo trajanje komunističke vlasti u sada već bivšem Sovjetskom Savezu, kao i širenje opšte bede i siromaštva. Ali, da bi se razumela zbivanja koja su potresla i promenila naš vek, potrebno je vratiti se u 1787. godinu, kada je Francuska postala poprište prevrata koji je skrenuo tokove istorije novim pravcem.
    Šta se to, zapravo, značajno dogodilo 14.jula 1789. godine u Parizu? Svako ko je bar malo učio istoriju, odgovoriće pričom o čuvenom jurišu naroda na omrznutu Bastilju, 'tamnicu naroda', i njenom rušenju. Međutim, juriša na Bastilju NIJE BILO, isto kao ni na Zimski dvorac u Petrogradu, što je još jedna sličnost dveju revolucija, a 14. jul kao državni praznik ustanovljen je na osnovu jednog događaja vek kasnije!  Protiv proslave dvestote godišnjice Francuske revolucije, jer se radi o istorijskom falsifikatu, 1989. godine bio je čak i Žak Širak, budući predsednik Francuske, ali koji je to sve zaboravio kada je preuzeo kormilo države! Istoričari kao da ne žele da se ozbiljnije pozabave ovom temom i uporno zaobilaze činjenicu da je Bastilja srušena godinu dana kasnije.     Navodno je 'pala u jurišu', a u stvari, njeno demontiranje organizovao je jedan građevinski preduzimač po imenu Paloa koji se fantastično obogatio prodajući kamen od Bastilje! Još je čudnije da se u udžbenicima papagajski ponavlja besmislica o Bastilji kao 'tamnici naroda', kada se zna da je ona u stvari bila luksuzni zatvor za pripadnike višeg staleža koji su mogli da plate smeštaj i hranu i da su u trenutku njenog zauzimanja u Bastilji boravila, slovima i brojkom, samo SEDMORICA utamničenih.
    Jedan od njih bio je tada već prolupali markiz De Sad. Upravo njegovi povici sa prozora: 'Upomoć, kolju zatvorenike'! bili su neposredan povod ili izgovor, da grupa zaverenika, toga julskog dana, kad je vojska igrom slučaja bila daleko od Pariza, zatraži razgovor sa zapovednikom straže, na prevaru ga ubije i započne metež. Dalje se zna, na vlast su došli revolucionari, ali o njihovoj surovosti priče uglavnom počinju i završavaju sa dovođenjem aristokratije pod giljotinu. Međutim, ono što su zapravo činili pored toga navodi na predpostavku o pravom pravcatom prinošenju ljudskih žrtava, začinjenom tipičnim crnomagijskim ritualima ispijanja krvi žrtvama!

REPUBLIKANSKE SVADBE

    U knjizi koju je napisao neposredno nakon prvih uspeha Revolucije, G.Babef govori o zločinima koje su počinili najbliži Robespjerovi saradnici: 'Zar je u ime spasavanja domovine bilo potrebno izazvati 23 masovna potonuća brodova u Nantu, te, između ostalih, potopiti brod na kojem je tako poginulo šest stotina dece? Zar su bile toliko potrebne takozvane 'republikanske svadbe', u kojima su mladiće i devojke skinute do gola, vezivali u parovima, do besvesti udarali sabljama po glavi, pre nego što su ih bacali u reku Loaru. Zar je bilo nužno dopustiti da u zatvorima Nanta umire od iscrpljenosti, gladi, zaraznih bolesti i drugih muka 10.000 ljudi, dok su ostalih 30.000 bili streljani ili utopljeni?
     Zar je bilo potrebno masovno masakrirati ljude sabljama na glavnom gradskom trgu? Zar je bilo potrebno narediti da se streljaju oni odredi pešadije i konjice iz vojske pobunjenika koji su dobrovoljno dolazili da se predaju? Zar je bilo potrebno utopiti ili streljati još 500 dece, među kojima najstariji još nisu napunili ni 14 godina i koje je Karije nazvao 'gadovima koje treba zadaviti'? Zar je bilo potrebno ugušiti 30 do 40 žena u devetom mesecu trudnoće, nakon čega su njihova tela u agoniji bačena u bačve napunjene izmetom? Zar je bilo potrebno izazivati pobačaje kod bespomoćnih žena i čupati im plod u trenutku trudova i posle toga bacati mrtvu novorođenčad u vodu? Zar je trebalo usađivati u svest vojnika iz odreda koji je nosio ime Maraa tu užasnu i apsurdnu činjenicu da svaki od njih mora biti sposoban da popije čašu ljudske krvi...?
    Gotovo dva stoleća kasnije, tokom poznate 'Kulturne revolucije' u Kini, istovetan postupak, kao dokaz odanosti Partiji, tražili su pretpostavljeni od revolucionara! Da li je u pitanju samo koincidencija, ili nešto drugo.

MANIFEST I CRNE MISE

    Tu i takvu Francusku revoluciju Lenjin je, ne jednom, definisao kao ono što je dalo odlučujući impuls i inspiraciju za drugu 'veliku' revoluciju, izvedenu i ime visokih ideja, oktobra 1917. u rusiji. Ovu ocenu nasledio je od svog učitelja Karla Marksa, koji je, kako je sam tvrdio, bio opsednut potrebom da se 'osveti Onom koji vlada iznad nas', dok je Lenjin, proglašavajući religiju 'opijumom za narod', otišao korak dalje i proklamovao: 'Električna energija će seljaku zameniti Boga. Neka se seljak moli električnoj energiji, tako će više osećati snagu centralne vlasti - umesto neba'.
    Mada je Karl Marks poricao da pripada bilo kakvoj tajnoj organizaciji, on u pismu od 7. decembra 1852. godine obaveštava Adolfa Klusa da će o datumu atentata na Napoleona III saznati 15 dana ranije 'posredstvom tajnog društva braće i prijatelja kojem pripadam'. Ovo se 'društvo' nazivalo 'Savez pravednika' i bilo je ezoterijska organizacija koja je poticala iz paramasonske organizacije 'Savez izgnanika', osnovane 1834. godine u Parizu. U pismu koje je Centralni komitet 'Saveza pravednika' uputio 24. januara 1848. komitetu u Briselu, gde se Marks tada nalazio, nalaže se da naručeni Manifest mora stići u London do 1.februara te godine!
    Ričard Vurmbrant, bivši komunista i jevrejski preobraćenik u protestantizam (auto knjige Karl Marks i satana), piše o sumnjama u Marksovu posvećenost satanizmu: 'Bio je to čovek koji se bojao Boga. Kada je bio veoma bolestan, molio se u svojoj sobi, pred nizom upaljenih sveća, sa nekakvom trakom, sličnoj santimetarskoj, zavezanom oko čela'. Takav ritual, po Vurmbrantu, ne spada ni u judaizam iz kojeg je Marks poticao, a ni u hrišćanstvo, u kojem je kršten. Još jedan detalj: njegov izgled, kosa i brada, bio je za to vreme tipičan za pristalice Džoane Šutkot, sveštenice jedne ekstravagantne sekte čiji su članovi verovali da imaju odnos sa demonom Šilohom.
    Karl Marks je pio previše, ne radeći živeo je o tuđem trošku, imao vanbračno dete sa kućnom pomoćnicom, ćerku hteo da na silu uda za bogataša i time je oterao u smrt, a o svom ujaku je pisao, očekujući nasledstvo: 'Ako pseto umre, to će mene izvući iz nevolja'. Njegova je bila i rečenica: 'Slovenski narodi su etnički otpaci'. Završio je, karakteristično za sataniste, u teškim mukama.

KRVAVI OKTOBAR

    Upravo takav Karl Marks bio je mistična veza koja je premostila vreme između Francuske i Oktobarske revolucije. Ponovio se 1917. godine scenario 'juriša' na bastilju: zaverenici na prevaru ulaze i hapse vladu u toku noćnog zasedanja, a onda počinje krvavi pir smrti i ubijanja kroz koji se ostvaruju Nostradamusova proročanstva. Novinari Gozman i Atkind u članku 'Od kulta vlasti prema vlasti ljudi' pisali su: 'Milioni života izgubiše smisao i vrednost. Smrt, koja postaje univerzalnim sredstvom i način rešavanja svih problema između čoveka i vlasti, pretvara se u nešto svakodnevno, u naviku...'
    Ponovo, kao i za vreme Francuske revolucije, masovna ubijanja i - žrtvovanja. U Petrogradu, budućem Lenjingradu, bacaju osuđene, baš kao nekada prve hrišćane, izgladnelim lavovima u zoološkom vrtu! Terajući pod mukama pravoslavne sveštenike u komunističkim zatvorima da bogohule, revolucionari im objašnjavaju: 'Ako vas ubijemo, vi hrišćani ćete poći na nebo. Ali mi nećemo da vi primite grančicu palme mučenika! Treba da prokunete Boga i da pođete u pakao! Zatvorenici su 'krštavani' potapanjem glave u kiblu, dok su ostali za to vreme morali pevati pesme koje se pevaju prilikom krštavanja.
    Inspirator ovih monstruoznosti bio je glavom i bradom vođa revolucije, poreklom sitni plemić Vladimir Iljič Uljanov, zvani lenjin, pozivanjući: 'Proterajmo kapitaliste sa zemlje i Boga sa neba'! Odmah pošto su komunisti preuzeli vlast, pravoslavna saborna crkva u odesi postala je mesto okupljanja satanista. Poštovanje Boga bilo je zabranjeno, ali su zato otvarani 'klubovi ateista' u kojima su učenici-osnovci bili 'Mali đavoli', oni srednjeg uzrasta 'Sluge đavolove', a iz viših razreda 'Verni đavolu'.
Na sastanke su dolazili u odeći sa repom i rogovima. Po Vurmbrantu, arhitekta Stjušev, koji je gradio Lenjinov mauzolej, uzeo je satanin oltar iz Pergama kao model.
    Staljin je samo nastavio ono što je Lenjin započeo, a rezultat je bio preko 20 miliona ljudi koje je pobio na razne načine, uglavnom u sibriskim logorima. Prvi pseudonim kojim se staljin služio u potpisivanju tekstova bio je 'Demonošvili' - na gruzijskom 'đavolov takmac', a zatim 'Besošvili' - 'onaj koji je u vlasti đavola'. Crvena boja, boja krvi, strasti i plamena, kao obeležje rata i revolucije pojavljuje se 1789. godine: ljudi sa crvenim, frigijskim kapama uhapsili su u bekstvu Luja XVI i njegovu porodicu, i okončali sudbinu monarhije pod giljotinom. Od tada, u Pariskoj komuni, Oktobarskoj revoluciji, Kini, Jugoslaviji, Kubi, u svim delovima sveta gde su rušeni temelji poretka i društva, dominira crvena boja Marsa, boga rata.
    Pentagram, odnosno petokraku, kao i vojnici mnogih komunističkih ili masonskih režima, đavo u tarotu nosi na čelu, a u kombinaciji sa krvavo crvenom bojom, ovaj okultni simbol postaje obeležje crne magije primenjene u praksi. Petokraka je i simbol čoveka raširenih ruku i u masonskom žargonu naziva se 'plamenom zvezdom'. U pentagramu je slavni Paracelzus video jedan od najmoćnijih znakova, a za drevne Egipćane on je bio slika Izidinog i Sunčevog sina.
    Grci su ga povezivali sa Higijom, boginjom zdravlja, pa je svako ime njenog imena (Uegia), bilo ucrtavano na vrhovima pentagrama. Kao ključ koji otkriva put do tajne, nije simbol spoznaje, već je, oduvek, sredstvo vraćanja i sticanja tajanstvenih moći. Od toga da li se koristi u plemenite ili loše svrhe, zavisi da li će pentagram-petokraka biti simbol bel i li crne magije. U Srednjem veku petokraka je bila poznata kao 'krst zlog duha'. Kelti su je nazivali 'veštičijim stopalom'.
    Da li je onda slučajno što je crvena zvezda petokraka prihvaćena kao obležje revolucionara, od Crvenog oktobra do narodno oslobodilačke borbe partizana, od daleke Kube do Kine i Vijetnama, svugde ostavljajući krvavi trag, monstruozne masovne pogrome, nesreće i patnje nesagledivih razmera? Da li će se mračni scenario začet 1789. godine pojaviti i u naše doba ili tajanstvene lože iz kojih se kreira istorija imaju neke druge planove za čovečanstvo? U svakom slučaju, ako dođe do takog nečega, običan narod će biti taj koji će biti žrtvovan za sulude ideje nekoga izopačenog manijaka na vlasti.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana