Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Profesori Iz Naših Škola

    'Od kolevke pa do groba, najlepše je đačko doba'. Dok idemo u školu, ovo nam je bilo baš bez veze i pitali smo se ko je mogao da izvali ovako nešto. Ali, kada se završe sve škole i ostanu iza nas, dođe dan da se shvati kolika je ono istina. Tada se setimo svega, školskih drugara, dogodovština sa časova i naravno profesora, nastavnika i učitelja. Autor teksta je Dragan Lakićević

Osmeh gore Osmeh na lice:  

PROFESORICA MARINA

   Sa velikim starinskim naočarima, požutelih sočiva i crnog okvira - na povijenom nosu kao u jastreba, seda, ali jaka i silna, uvek namrgođena, profesorka ruskog jezika Marina Jovanov-Kerečki, tvrdim muškim glasom preti.
 - Slušaj, sine! Ako ti dođem, razvrnuću ti škrge! Jesi li čuo!

    Ili jednoj devojčici:

- Nemoj da ti počupam te ofarbane pirine s glave, alapačo jedna! Jesi li čula, pihtijo jedna!

A Srećku, svaki put:

- Srećko, sine, svaki put kad ustaneš da odgovaraš, tebi uši porastu ko radarske antene. Dođu ti tolike da je ova škola mala za njih. I to sve da bi čuo kad ti šapuću iza tebe. I praviš se komičan kao metla iza vrata. Mamlaze jedan!

    Marinu nikad nismo videli nasmejanu.

DŽIGERICE ISPOD SUKNJE

    Profesorka Marina, zvana Meri, ima pik na devojke. Njih ona nikako ne miriše i to se zna. Priča se: zato što je nekada njen jedini sin bio opasno zaljubljen u jednu slatku malu, tako neka curica-puslica, da ti se svet okrene kad je vidiš, a ovamo, u stvari, bila neka teška i raspala kurveštija, grebatorka i prevarantkinja. Od tada je baka Meri kivna na sve devojčice sveta, a posebno na maloletne uspaljenice iz gimnazije.    Najviše je kivna na lepojke. I na one što se dobro nose, što se moderišu i šminkaju. A naročito na one što svoju lepotu ne skrivaju, već je, kako god mogu, prikazuju i otkrivaju.
    To beše doba kratkih suknjica. Moda, kao moda. Ni iz stroge, stare Novosadske gimnazije, zvane Bastilja, pune velikih tradicija i starih zasluga, minići se nisu mogli proterati. Uzalud je direktor, crn u licu i smrknut kao ubica, jednom nedeljno stajao na školskoj kapiji i vršio smotru svojih hiljadu učenika.
      Nije puštao unutra Rajka Keca - zato što nikad nije propisno podšišan, Srećka - zato što nosi odveć izlizane farmerke, Danilovića, genijalca - jer sa sobom nikad ne nosi knjige i sveske, pribor i ostale školske gluposti, već samo znanje u glavi, a devojke u kraktim suknjicama - zato što nije pristojno da kroz staru i uglednu školu, odakle su izašle tolike generacije vrsnih intelektualaca, sevaju duge i golišave ženske nogice i njihove prebele gaćice na stepeništu.     To je bilo uzalud zato što bi devojke, čim kroče u razred, skidale plave školske kecelje i ostajale u malenim domindžosima. One su to volele. U minićima su se bolje osećale. Osvajalo je proleće, vreme kad čovek ne trpi odeću na sebi i odbacuje sve što ga sputava.
    A kad strašna Marina izvede neku sekicu sa minićem oko bedara na tablu, najpre traži da sa vrha table, iz visokog ugla izbriše naslov prethodne lekcije. Kad ova mačkica pokuša da to učini, podignutih ruku i propevši se na prste, njena ionako kratka haljinica od crvenog somota krene uvis.
- Vide ti se džigerice bele, kćeri!', kaže joj Marina, pa upita:
- Kako bi ti na ruskom rekla, vide ti se džigerice bele? Prevedi!
    I, naravno, seka u miniću to ne zna. I, naravno, dobije keca. Kad neka riba u klupi nezgodno sedi, pa joj se, između golih stegana, vidi još što-šta, strašna Marina joj dobaci:
- Zorice, kćeri, gde su ti gusle?

DOMAĆI NA BICIKLU

    Kad te strašna Marina izvede pred tablu, da te cedi dokle te oceni, ili dok se ne završi čas, najpre kaže:
- Da vidimo, sine, kakva ti je krvna slika?
    To znači da prvo pregleda svesku za domaće zadatke i račnik. Kad joj Zorica, ljuljkajući sisice, donese svoju svesku, kupusaru, pisanu uvek na brzinu, pred sami čas ruskoga, Meri pogleda preko cvikera nju, odmeri je, pa onda ispod crnog okvira njen neuredni škrabopis, pa veli:
- Ovo, kćeri, ko da su ti kokoške čapale. Ili ti domaći zadatak pišeš na biciklu, a, jel tako!

    Celi proces ispitivanja Meri naziva Igrom kviza. Kao i svaki kviz, i njen kviz ima utvrđene rubrike. Prvo, rekosmo, dođe 'krvna slika'. Drugo je 'koliko se poznajemo'. Tu se ispituje gramatika, lekcije, pesmice, prepričavanje i ostalo. Onda dolazi, ako sve to prođeš, 'vaša igra, dragi gledaoci'. To bi bila konverzacija. Tu se svi odgovori završavaju, obično kecom u dnevniku. Zato što u ovoj igri Meri pita sve što joj padne na pamet.
    Recimo, Rajko Kec izađe pred tablu u izbledeloj vetrovci koju već godinama, od osnovne škole, nosi i nikako je ne skida. U prvom gimnazije bila mu je po meri, do kolena, a sada do pojasa. Tek baka Meri kaže:

- Rajko, sine, ti opet u kabanici! Kako se kaže kabanica?

    I, naravno, Rajko ne zna. I, naravno, kec. Kad Žana izađe, Meri je vešto osmotri, pa kaže:

- Ti, kćeri, bez čarapa po ovoj studeni. A šta će biti kad ti nazebu jajnici! Kako se kaže jajnik?

    I Žana, naravno, ne zna. I, naravno, kec.

    Danilović, genijalac, pribegavao lukavstvu. Na omotu sveske ili rečnika, on nacrta, recimo, jednu kulu, pa jednu petokraku zvezdu, pa jednu palmu na morskoj obali, pa jedan bor na planinskoj steni. A onda naučio: kula se kaže bašnja, zvezda se kaže pjatikanješnjaja zvezda. A palma i bor su tu da podsete Marinu: zna li napamet Ljermontovljevu pesmicu 'Na severe dikom...' I to je on, razume se, već pripremio.
    Međutim, negde sa kraja rečnika, u samom uglu poslednjeg lista, gde se nikad ne zaviruje, zapisao Danilović na brzinu šestocifreni broj telefona jedne Brankice slatkog dupeta, s kojom se vatao na tavanu njene kuće sa periferije. Ugleda Marina taj broj, pa ga upita čiji je, a naš superiorni Danilče veli:
- To je telefon moje nove devojke, jedne dražesne curice u koju sam smrtno zaljubljen.
    Razred se smeje i prigušuje smeh, a Meri veli:
- E, sine, kad tako menjaš curice, izmenjaj nam na ruskom ovaj broj, po padežima!'
     I Danilović, bre, zamislite, on, dobije keca.

NIŠTA NE PALI

    Marinu nećeš lako preći. Ni jedan fol kod nje ne pali. Nema fazona na koji se Meri može zeznuti. Takva je ona.
    Dođe, recimo, Srećko pred sam čas, a čas ruskog je šesti, poslednji tog dana, pa sečeka Marinu pred vratima i pita je, kao, može li ga pustiti sa časa da stigne na autobus, jer putuje u selo, kod bake, a baka je, kao, bolesna, ima astmu, zaduvu i ostale teške staračke bolesti. Srećko dobro glumi žurbu i uzbuđenje, svaki bi profan naseo na stari đački štos, a Meri ga samo pogleda preko onih dotrajalih naočara i kaže:
- Je li to sine, onaj zeleni autobus?
- Da, da, zeleni - užurbano glavom klima Srećko, mada su svi autobusi prigradskog saobraćaja zeleni.
- E, sine, sad ti je prošao. Pre dva-tri minuta!
    Ili kad Rajko Kec hoće da stigne na prvo deljenje pokera kod spomenika, u borićima, pa sačeka profesorku Marinu pred vratima i zamoli je da ga pusti jer treba, kao, da kupi neke lekove bolesnoj majci, pre no što se zatvori apoteka. Meri ga samo prostreli pogledom preko debelog crnog okvira na svom nosu kao u tice grabljivice, pa ga pita:
- A, treba li ti, sine, sitnih para?
    I odmah zna folira li Kec, ili ne laže. A za nju nema učenika koji ne folira.



¦ Klik Gore na Sliku - Prikaz; ¦ Ponovni Klik - Brisanje

Profesori Naših ŠkolaProfesori Naših Škola - Ostali Tekstovi
Ponuda TemaPogledajte i ostale super zanimljive rubrike na sajtu
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana