Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Priče Iz Zone Sumraka - 11

     Priče Iz Druge Dimenzije! Postoji peta dimenzija, ona koja je van onih koje su poznate čoveku... dimenzija ogromna kao svemir, a večna kao beskonačnost! To je srednji prostor između svetlosti i senke, između nauke i praznoverja. On leži između ponora čovekovih strahova i vrhunca njegovog znanja. Uđite u svet koji ne liči ni na jedan postojeći. Svet koji postoji samo u mašti, ali u koji veruju oni u čije su se moći uverili. Dobrodošli u Zonu sumraka ...

Osmeh gore Osmeh na lice:  

Priča 20: OMČA ZA DAVITELJA

    Soho, kvart 'crvenih fenjera' u Londonu, odabrao je s početka prošlog veka i sitni kradljivac Džordž Džefni za mesto svojih poduhvata. Njegovi prestupi ne bi bili vredni pomena, osim jednog - a taj ujed beše najstrašniji.
    Prvog dana marta 1910. godine, tumarajući okolo uličicama sa kolicima uličnog prodavca, pažnju mu je privukao neobičan, tri stope dugačak svileni konopac. U njemu je Džefni prepoznao naročiti 'konopac ubicu', kojim su pripadnici jedne hindu sekte, obožavaoci boginje Kali, usmrćivali svoje žrtve. Džefni ga je kupio, a dve nedelje kasnije i upotrebio...
    Naime, sitni kradljivac se našao pred nerešivom enigmom. Pod imenom Artur Ejms zaveo je devojku Besi Grejvs. Već noseći njegovo dete u sebi, Besi je spokojno čekala dan kada će je 'Artur' zaprositi. Upoznavši u međuvremenu mnogo bolju priliku u liku postarije, bogate udovice, Stele Fortni, Džefniju to nije bilo ni na kraj pameti.
    Alarmirani uzbuđenim glasom jedne londonske kućepaziteljke, detektivi Škotland Jarda su pornašli telo Besi Grejvs sa tako čvrsto stegnutim užetom oko vrata da su se krajevi duboko utisnuli u meso. Jedini trag o davitelju bio je podatak o čoveku koji je sebe nazivao Arturom Ejmsom. Nedovoljno za Škotland Jard da bilo šta ozbiljnije preduzme. Tri nedelje kasnije, sada potpuno slobodan, Džefni se predavao novoj vezi sa Stelom Fortni. U želji da sebe kod svoje nove ljubavi još više omili, naručio je kočiju do njene kuće. U polutami kabine tik uz sebe, Džefni na svoj užas uglada poznatu priliku - svoju Besi!?
    Sa još uvek čvrsto namaknutom omčom oko vrata i otečenim jezikom, koji se klatio preko usana, zurila je u njega razrogačenih očiju. Nedelju dana nije se treznio od pretrpljenog šoka, a onda je otišao u posetu Steli. Primivši na dar, naravno ukradeni dijamantski prsten, odobrovoljila se. Pomirenje je zaliveno šampanjcem. Ispivši jednu bocu Stela uputi Džefnija u podrum po drugu flašu. Silazeći niz stepenice, na polovini puta, drhtavi plamen petrolejske lampe opet je osvetlio priliku Besi Grejvs.
    Sada već razlabavljeni konop visio je kao ogrlica oko vrata. Njene izbuljene oči susretoše Džefnijev pogled. Izbezumljen od straha, Džefni hitnu lampu na utvaru i izgubivši ravnotežu skotrlja se niz stepenice. U bolnici je proveo tri nedelje. Kada je ustao sa postelje, odlučio je da za svagda napusti Englesku, ne bi li se na taj način oslobodio napasti koja ga je proganjala. U agenciji je rezervisao kartu za putnički brod 'Montros' koji je plovio za Kvibek.
    Malo osokoljen, već uoči puta iznajmio je sobu u malom hotelu blizu luke. Ali, kad je ušao u sobu, njegov optimizam se istopio pri pogledu na lik dobro poznate utvare. Ovog puta uže se više nije nalazilo oko njenog vrata. Skršene volje prihvatio je pruženu omču. Kada je podigao pogled, Besi je već bila nestala. Poruka je bila jasna. Seo je za sto i napisao priznanje.. Do detalja je opisao umorstvo Besi i njene česte posete.
    Policija je samo mogla da konstatuje da je sitni kradljivac Džordž Džefni nađen obešen u plakaru hotelske sobe. Pročitavši priznanje, saglasili su se da je misterija davitelja iz Sohoa najzad rasvetljena. Samo jedna stvar ih je zbunjivala. Prvi put se dogodilo da je iz dobro čuvanih arhiva Škotland jarda nestao jedan od ključnih dokaza o zločinu. Bilo je to svileno uže - isto ono koje je oko svog vrata imao Džefni...

Priča 21: SUDBINA

    Bio je to zaista bogat doručak koji je 24. novembra 1779. priredio za svoje prijatelje lord Tomas Litleton u svojoj kući u Epsomu. I sam lord Litleton je bio izvrsno raspoložen, zabavljajući neprekidno svoje prijatelje raznim pričama i pošalicama. Ali, svima je zastao zalogaj u grlu kad je lord Litleton bezbrižno ispričao kako ga je te noći posetio duh devojke koja se ubila pošto ju je lord prethodno obeščastio i postom ostavio. Duh mu je rekao kako će tačno kroz tri dana umreti.
    Kasnije u toku istog dana, lord je održao jedan od svojih najbriljantnijih govora u Gornjem domu Parlamenta. Nastavio je svoj život bonvivana i jedne od najviđenijih ličnosti londonskog visoskog društva. Prijatelje je uveravao da se nikad bolje nije osećao i ispričao im je kako je dogovorio da naredni vikend provede kod svog prijatelja Pitera Endrjusa u Dartfordu.
    Međutim, treće noći, kada je časovnik otkucao tačno jedanaest sati, lord Litleton se samo uhvatio za grudi i onesvestio. Umro je na rukam svog sobara. U tom istom trenutku, u Dartfordu, nešto je probudilo Endrjusa iz sna. Ugledao je priliku lorda Litletona obučenog u kućni mantil koji mu je pripremio kad dođe kod njega u posetu.
    - Gotovo je sa mnom Endrjuse - rekla je prilika.
    Endrjus je krenuo za prikazom, ali Liteltonova soba beše prazna, a kućni ogrtač bio je uredno složen na vešalici. Sledećeg jutra stigla mu je vest o smrti prijatelja.

Priča 22: PSI KOJI GOVORE

    Volim Tremite jer su mistična i čudnovata ostrva. Neko ih zove 'ostrvima pasa', i ima pravo. Jedne čudovišne noći čuo sam ih kako između sebe razgovaraju. To je čista istina. Bilo je ljeto, pre nekoliko godina. U tri i po, bez sna kao i obično, prevrtao sam se po krevetu. Možda podstaknut nečijom tajanstvenom voljom, ili je noć jenostavno bila toliko lepa da bi se ostalo u sobi, tek odjedared sam odlučio da izađem i malo prošetam.
Bio je pun mesec a njegova topla svetlost i tišina davali su svemu neku nadnaravnu gustoću.
    Zastao sam radoznalo na malom trdu. U sredini je stajao pas a oko njega, meko izvaljeni, dvadesetak drugih. Možda su svi bili ovdašnji psi. Onaj u sredini isuštao je grlene zvuke. Nisu to bila uobičajena režanja ili zavijanja. Zvukovi su bili jače modulirani i kao da su izražavali neke precizne stvari jer su ostali psi pažljivo slušali.
    Legao sam na jedan zidić kojim je ograđen trg što se nadnosio nad ponor u moru. Nastojao sam da to učinim što tiše jer sam se osećao kao uljez usred nekog zatvorenog skupa. A skup je doista i bio takav ali oni odmah primetiše da ih ometa nezvani gost. Neki su se čak okrenuli kako bi me pogledali. Bili su ljutiti i to osećanje se brzo prenosilo s jednog na drugog dok nije preraslo u bes koji odmah prestade jer su već smireni nastavili da slušaju šefa. Za njih kao da više nisam postojao.
    Ne znam šta su govorili jedni drugima. Kad je prošao minut, dva, ovaj put svi skupa okretoše se u mom pravcu a vođa mi pođe u susret. Stao je nekoliko centimetara od zida i počeo da me fiksira. Vrlo oprezno ga pomilovah, što mi je dozvolio i nakon toga se vratio na sovje mesto. Prošlo je još četiti ili pet minuta, ne znam zašto, u tom trenutku sam razmišljao o svojim stvarima, kad me psi ponovo počeše gledati. Ovaj put i zalajaše. Uplaših se i učinih što mi je tog trena izgledalo najbolje: udaljio sam se pedesetak metara dajući im na znanje da im više neću dodijavati.
    Nisam, međutim, dugo mogao da odolevam, pa sam se ponovo gonjen znatiželjom, približio zidiću. Vođa sad nije gubio ni časa, dotrčao je i počeo besno da laje. Ostali, koji su ostali na sovjim mestima, prihvatili su njegov lavež. Istinski uplašen, definitivno sam se udaljio. Ali, čarolija trenutka bila je iščezla. Krišom sam ih gledao kako su, jedan po jedan, odlazili. Ostao je samo 'predsedavaljući', onaj kojeg sam nazvao vođom. On se ispružio i kao da je zaspao.
    Lagano sam se vratio kući. Mesec je već sišao u more, a tišinu su razdirali prvi šumovi zore. Tu i tamo, svako na svom uobičajenom mestu, psi sa tajnog sastanka na mističnom trgu, spavali su.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana