Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Povratak u Prošle Živote

   Možda Ste Bili Veliki Carevi. Verovanje u reinkarnaciju više nije privilegija lamaizma, hinduizma, budizma, već i našeg zapadnog sveta. Sve je više ljudi ubeđeno da trenutno proživljavaju jedan od brojnih života i da će ih biti još.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Samsara, ili točak sudbine u koji veruju Tibetanci, predstavlja neprekidni ciklus smrti i ponovnog rađanja. Ponekad se ljudska duša reinkarnira kao životinja, biljka ili mineral. Zavisno od toga, šta po zakonu karme zasluži u prethodnom životu.
 Na Zapadu, kategorija duše, bar u naučnim krugovima nije priznata. Postoji li onda duša ili ne? Dr Dankan Mek Dugal i dr Nils Olaf Jakobsen, izveli su zanimljiv eksperiment i ustanovili da ljudsko telo u trenutku smrti gubi između 21 i 70 grama težine. Da li je zaista toliko teška ljudska duša koja tada napušta svoje fizičko telo? Ipak, koliko vam se puta dogodilo da sanjate nešto, što vam se čini poznatim a nema nikakve veze sa vašim životom?
   Ili, koliko puta ste na ulici susreli osobu za koju ste ubeđeni da je poznajete odnekud? Možda vam se dogodilo da gledajući slike predela i gradova u kojima nikada niste bili, osetite izvesnu bliskost, trunku podsećanja na nešto poznato?
    Zagovornicima teorije reinkarnacije bi to bio jasan pokazatelj da se radi o sećanjima iz nekog od vaših prošlih života. Od 1954. godine, tačnije od objavljivanja knjige Morija Bernštajna, američkog hipnotizera-amatera: 'Potraga za Brajdi Marfi' - gde se opisuje sećanje Virdžinije Tajg na jedan od prethodnih života iz XVIII veka, preko radova dr Helen Vombah, Džejmsa Herberta Brenana i drugih, interesovanje za reinkarnaciju pa samim tim i regresiju se ne smanjuje.
    Iskustva istraživača ove oblasti govore, da se čovek obično priseća isključivo lepih trenutaka iz prošlosti. Čak i u svesnom stanju, malo je onih koji pamte ružne doživljaje iz detinjstva, na primer. Uglavnom, ljudska svest potiskuje neprijatna iskustva. Slično je i tokom regresije. Osoba se najpre suočava sa traumatskim doživljajem sopstvene smrti. U početku, čovek odbija da tokom regresije ponovo prođe kroz takvo iskustvo. Potrebno je nekoliko seansi da bi se taj doživljaj prihvatio, baš kao i ostala neprijatna iskustva iz prethodnih života. A mogu li se dokazati prethodni životi pojedinaca?
    Hipnotizer Džo Kiton, započeo je 1978. godine seriju eksperimenata sa 57-godišnjom domaćicom iz Liverpula. Eksperimentu su prisustvovali jedan psiholog, istoričar i novinar.
    Tokom hipnotičke regresije, žena se, vraćena u jedan od svojih prethodnih života, predstavila kao Nel Gvin. Pominjanje ovog imena, izazvalo je zaprepašćenje i nevericu prisutnih. Naime, Nel Gvin, kontroverzna ličnost iz druge polovina XVII veka, u istoriji je zabeležena kao veoma poznata glumica i ljubavnica kralja Čarlsa II. U početku, činilo se gotovo neverovatnim, da je Kiton, metodom slobodnog uzorka, od toliko drugih ljudi izabrao baš reinkarnaciju Nel Gvin. Psiholog, dr Džon Gudman, smatrao je da 'Nel Gvin' zapravo predstavlja čitav skup istorijskih ličnosti, o kojima je domaćica iz Liverpula mogla dosta da sazna iz raznih knjiga i magazina. Njena podsvest je pri tom, sve te informacije mogla uobličiti u celinu i rekonstruisati ozloglašeni karakter istorijske Nel Gvin.
    Ali, kako je eksperiment napredovao ovo objašnjenje je sve teže moglo da se prihvati. Naime, provere su pokazale da ispitanica ne samo da ne poseduje određen stepen obrazovanja i intelektualne sposobnosti, već u svesnom stanju gotovo ništa ne zna o istorijskim činjenicama vezanim za XVII vek i ličnost poznate glumice i kurtizanae.

VRAĆANJE U PROŠLI ŽIVOT

    Da bi to dokazao, Kiton je ženu hipnotisao bez vraćanja u prošli život. Čak ni pod hipnozom domaćica iz Liverpula nije mogla da se seti da je ikada pročitala nešto o Nel Gvin. Pokazalo se da je u sadašnjem životu, njeno znanje o periodu XVII veka izuzetno siromašno.
    Pa, ipak, detalji o Nelinom životu, izneti tokom hipnotičke regresije, bili su zapanjujuće tačni. Tokom jedne seanse, Kiton ju je vodio kroz različite periode života istorijske Nel Gvin, zahtevajući da opiše okolinu, ljude sa kojima se susretala i poznate događaje koje beleži i istorija. Pri tom, Nel se ni jednom nije zbunila ili izgubila u mnoštvu podataka. Priča je bila tečna, celovita i izuzetno slikovita. Ispitanica je navodila imena osoba koje poznaje, tračeve vezane za njihove javne i privatne živote i  opisivala predstave u kojima je igrala. Spomenula je i svog rođaka Samjuela Pepisa, aludirajući na nadimak 'Pipi' koji mu je sama dala.
     Kada je otac napustio majku , bila je prisiljena da kao mala devojčica zarađuje za život prodajući haringe u predgrađima Londona. U osmoj godini pomagala je u krčmi gde je radila njena majka. Kasnije, preživljavala je prodavajući narandže u Kraljevskom pozorištu i Druri Lejnu, gde je prvi put upoznala način života pozorišnog sveta. Zahvaljujući tome, posvetila se glumi i postala jedna od najpopularnijih glumica svog vremena i ljubavnica Čarlsa II. Detaljno je opisala početak i razvoj svoje ljubavne veze sa kraljem, sve do poslednjih trenutaka svog života - u vreme epidemije boginja u Londonu.
    Svi ovi podaci su istorijske činjenice i to dobro poznate. Ipak, u nekoliko slučajeva njene informacije bile su potpuno pogrešne. Rekla je da je kraljičino ime bilo En-Meri umesto Ketrin, a Čarlsovog nezakonitog sina sa Lusi Volters nazvala je - Mortimer. Nikako nije mogla da se priseti kako se zove predstava koja je bila njen najveći trijumf, ali je tačno znala koju je ulogu igrala.
    Ovako značajne greške predstavljaju dodatnu teškoću u prihvatanju verzije da je ispitanica zaista bila reinkarnacija Nel Gvin, pa ipak, začuđuje njeno spontano i kompleksno poznavanje opskurnih detalja toga vremena. Slične potivrečnosti su gotovo konstantna pojava u hipnotičkoj regresiji. Bilo je slučajeva da je ispitanik tokom regresije, ispoljio neverovatno znanje i detaljno poznavanje materije, kakvo, pod uobičajenim okolnostima u svakodnevnom životu nije mogao steći.
    Takav je slučaj imao hipnoterapeut Arnel Bloksem iz Kardifa, tokom seanse sa Džejn Evans. U regresiji, Džejn je vraćena u jedan od prethodnih života kada je kao Jevrejin nastradala za vreme pogroma u XII veku u Jorku. Pored toga što je ispoljila izuzetno i detaljno poznavanje istorijskih činjenica tog perioda, o kome u svesnom stanju bukvalno nije ništa znala, opisala je da je tokom pogroma, njena porodica uspela da se spase potraživši utočište u kripti crkve St. Meri u Kaslgejtu. Međutim, istraživači koji su proveravali Džejnine navode, nisu mogli da pronađu bilo kakve dokaze o postojanju kripte crkve St. Meri. Ali, šest meseci kasnije, tokom radova na renoviranju crkve, ispod oltara je otkrivena kripta, što je bio i krunski dokaz o autentičnosti cele njene priče. Ovakvi dokazi se ne mogu objasniti nikakvim konvencionalnim naučnim terminima.
    Postoje tvrdnje da se regresija ne može objasniti ni terminom reinkarnacije. U mnogim slučajevima, suočeni smo sa greškama i protivrečnostima kao u slučaju 'Nel Gvin'. Ponekad su greške tako očigledno katastrofalne i bez ikakve sličnosti sa pričom, da je nemoguće poverovati da rezgovaramo sa reinkarnacijom neke davno preminule osobe. Istovremeno, ti siti slučajevi, obiluju detaljnim informacijama, koje svesni subjekti uopšte ne poseduju. Takođe, teško je razumeti kako reinkarnirana osoba može opisati i ponovo preživeti sopstvenu smrt, ovoga puta sa stanovišta običnog posmatrača. Pa opet, ovo se stalno događa.
    Doktor Jan Stivenson, direktor Instituta za parapsihologiju iz Virdžinije, već dugo godina proučava povratak u prošle živote. Za poslednjih desetak godina, prikupio je na stotine svedočanstava, razgovarao sa dva puta više regresiran osoba i, konačno, izdvojio slučajeve koji se mogu dokazati.
    - Regresija nije igra kojom se može zadovoljiti puka radoznalost - tvrdi dr Stivenson. - Negde, u nekom deliću ljudskog mozga, pohranjena je spoznaja o prošlim životima. Svako od nas u sebi nosi tu spoznaju. Ponekad se javljaju slike ili čudna prisećanja na neobjašnjive događaje. Ne znam šta inicira prisećanje pod hipnozom, ali u svesnom stanju, ljudi uglavnom prihvataju mogućnost postojanja prošlih života kao zabavu. Pa kada odslušaju snimak regresije, ostaju potpuno zatečeni. Ponekad su u stanju šoka, ponekad mogu sebi da objasne čudne snove ili neobjašnjive događaje. Međutim, uglavno je reč o neverici.
    Od preko pet stotina opisanih slučajeva sećanja na prošle živote, dr Stivenson izdvaja sotinak koji se mogu dokazati - što naravno ne znači da ostali nisu istiniti. Međutim, odabrane životne priče smeštene su u određeni istorijski deo, pa je tragove bilo uglavnom lako pratiti. Stivenson i njegovi asistenti proverili su po nekoliko puta svaki slučaj ponaosob i zaključili da se radi o potpuno autentičnim pričama.
    Pri tom, obrazovni nivo glavnih aktera je bio ralativno nizak. Totalno nepoznavanje pojedinih istorijskih perioda u svesnom stanju, sasvim je anulirano pod hipnozom, gde su svi ispitanici ispoljavali izuzetno visok intelektualni stepen, savršeno vladanje stranim jezicima i više nego dobro poznavanje istorijskih činjenica.,

ČUDNI AUTOMEHANIČAR

    Trideset petogodišnji automehaničar iz Detroita, Ron Vilson, preživeo je saobraćajnu nesreću samo pukim slučajem, kako su utvrdili policajci. U veoma teškom stanju, prebačen je u bolnicu. U komi je proveo deset dana. Osoblje bolnice je, utvrdivši njegov identitet, uzalud pokušavalo da razume njegovo buncanje. Jer, Ron Vilson je govorio - ruski. Povrativši se iz kome, Ron je, na uporno zapitkivanje lekara, tvrdio da uopšte ne govori ruski. Po izlasku iz bolnice događalo mu se da s vremena na vreme, u razgovoru sa nekim umesto na engleskom, izgovara rečenice na ruskom jeziku. Sada već i sam zabrinut, odlučio je da se obrati hipnoterapeutu Džejmsu Bejdžentu. Posle prve seanse, Bejdžent je poslao Rona u Virdžiniju, na Institut za parapsihologiju, kod dr Jana Stivensona.
    U regresiji, Ron Vilson se predstavio kao Sergej Juljević Vite, ruski državnik i političar i jedan od najuticajnijih ljudi u stvaranju i sprovođenju politike ruskog imperijalizma za vreme careva Aleksandra III i Nikolaja II. Istorijski podaci govore da je Vite od 1905. - 1906. godine bio i ministar ruske vlade i da se posebno interesovao za privredni razvoj Rusije uz ulaganje stranog kapitala.
    Automehaničar iz Detroita sa završenom osnovnom školom, nikada u životu nije čuo za ovoga ruskog političara. Od istorijskih podataka, znao je jedino za rusku revoluciju u kojoj su komunisti ubili cara. i to je bilo sve. Pa ipak, govorio je ruski savršeno uglađenim jezikom diplomate. Kao Sergej Juljević Vite, detaljno je opisivao političke mahinacije kojima se poslužio da bi obezbedio strani kapital, neophodan za izgradnju Transsibirske železnice.
    Podatke o sazivanju prve Zakonodavne dume, potpisivanju mira u Portsmautu 17.septembra 1905. godine - čime je završen rusko-japanski rat i carskom manifestu od 17.oktobra 1905, Ron Vilson nije ništa znao. Ali, Sergej Juljević Vite, istorijski inicijator i organizator ovih događanja, poznavao je u najmanje detalje koje je opisao: - Dozvolili smo da Japan preuzme južnu Mandžuriju, ali ne i deo ostrva Sahalin. Odbili smo njihov zahtev za plaćanjem ratne odštete, ali smo na kraju pristali, na intervenciju predsednika Ruzvelta, da im ustupimo južni deo Sahalina. Konačno, to je bio i mudar politički potez, koji je izražavao dobru volju carske vlade.
    Detalje o životu u carskoj Rusiji, Viteovom privatnom životu i političke tračeve, Ron Vilson je pričao sa zadovoljstvom dobro upućene osobe. njegov engleski jezik bio je gramatički veoma tačan, ali sa primetnim stranim akcentom. Istraživači sa virdžinijskog Instituta, nekoliko meseci su proveravali datume, imana i mesta o kojima je pričao Sergej Juljević Vite. Nije bilo ni jedne jedine greške.

BANKARSKA SLUŽBENICA

    Izveštaj o Simon Bovoa, bankarskoj službenici iz Pariza, Stivenson je dobio od svog francuskog kolege, parapsihologa Morisa Beertrana. Iz čiste radoznalosti, Simon je poželela da sazna nešto o svojim prethodnim životima. Doktor Bertran je metodom nehipnotičke regresije otkrio čak sedam njenih reinkarnacija. Simon je bila pomoćni kuvar na dvoru Luja XIV, rimski legionar, kanadski traper, vlasnica javne kuće u Đenovi, lovočuvar u grofoviji Kent u XVII veku, vojvoda od Albe i austrijski vojnik Karl Hajnc Hojgenbauer. Stivenson je smatrao da samo poslednja dva života zaslužuju ozbiljniju proveru.
    Ferdinand Alvares de Toledo, vojvoda od Albe, umro je 1582. godine. Bio je španski državnik, svedok ratova u Francuskoj, Ugarskoj i Africi. Jednom rečju, veoma zanimljiva istorijska ličnost. Simon Bovoa pristala je, da se radi provere, podvrgne i hipnotičkoj regresiji.
     - O kojoj godini govoriš i gde se nalaziš? - bilo je pitanje dr Stivensona.
     - Godina je 1567. Poslan sam kao namesnik u Holandiju.
     - Opiši šta vidiš i kako se osećaš.
    - Pobuna je u toku. Bezbožni protestanti i pobunjeni seljaci su se udružili. Udružili su se protiv svetog katoličanstva, protiv Božijeg izaslanika na tronu Svetog Petra. Zato moraju biti kažnjeni. Naredio sam da se pohvataju vođe i svi koji su bili u kontaktu sa njim. Naredio sma da ih muče, sve dok ne priznaju izdaju. Lomače su spremne. Neka grešna tela bezbožnika sagori večni oganj!
    Stivenson je proverio imena uhapšenih vođa pobune o kojima je govorila Simon, alijas vojvoda od Albe. Radilo se o istorijskim ličnostima. Tokom regresije, Simon preživljava teške trenutke vraćajući se u 1573. godinu, kada je vojvoda od Albe kraljevskim ukazom opozvan iz Holandije zbog izuzetne okrutnosti ispoljene prema protestantima.
    Simon-vojvoda, doživljava ukaz kao lični poraz i konačnu pobedu svojih neprijatelja. Nema nikakvog kajanja zbog drakonskih mera prema pobunjenicima. Naprotiv! Opisujući svoj povratak na dvor, vojvoda spominje zaveru dvorskih ulizica bliskih kralju, koji mu oduvek zavide na uspešnoj karijeri. SWpletke i intrige u koje su uključene pojedine javne ličnosti Španije XVI veka, izuzetno su dinamično ispričane arhaičnim španskim jezikom.
    Opisi Madrida, Kordobe, Sevilje, Valensije i drugih gradova, poklapaju se u potpunosti sa opisima iz hronika toga vremena. Pri tom, u svom sadašnjem životu, Simon Bovoa ne samo da ne govori španski, već nikada nije ni bila u Španiji. Pažljiva provera, potvrdila je istinitost Simonine priče.
    - Ona govori kao neko ko je zaista živeo u tom vremenu. Zanimljivi su pre svega detalji iz svakodnevnog života - način oblačenja, modne ludosti, vrste hrane, vina i bon-ton u svakodnevnom životu toga vremena. Sve su to stvari koje bi jedna osoba mogla da sazna tek posle dugogodišnjeg kopanja po različitim knjigama i dobro ih nauči napamet. Dovoljno dobro, da priča teče bez zbunjivanja i bilo kakvog oklevanja. A to bi se moglo izvesti samo u svesnom stanju. Pod hipnozom, svest je potisnuta, tako da je veoma lako utvrditi da li je u pitanju prevara ili ne. U slučaju Simon Bovoa, siguran sam da je ona zaista reinkarnacija vojvode od Albe.
    Kao Karl Hajnc Nojgenbauer, Simon je tokom regresije ponovo doživela bitku kod Austerlica. U bečkom Državnom arhivu zabeleženo je da je Nojgenbauer bio jedan od ađutanata pri generalštabu cara Franca II. Opisujući poslednju misiju u životu Karla Hajnca, Simon priča:
    - Dobio sam naređenje da našim četama kod Austerlica prenesem zapovest o povlačenju. Napoleon je zauzeo položaj između Brna i Austerlica. Svaki otpor je uzaludan. U generalštabu vlada pravo rasulo i panika. Panika je uhvatila i mene. Imam osećaj da ću poginuti.
    Prema istorisjkim podacima, Napoleon je zaista zauzeo uzvišenje o kome govori Karl Hajnc. Oko 65.000 Francuza, nateralo je u bekstvo ruske i austrijske trupe, prisilivši ih na povlačenje preko zamrznutog jezera. Zatim su Francuzi topovima gađali površinu jezera, i 20.000 njihovih neprijatelja našlo je smrt u ledenoj vodi. Simon-Karl Hajnc sa užasom prati događaje:
    - Zakasnio sam. Bože! Francuzi nadiru sa svih strana. Vidim leševe naših vojnika svuda po jezeru, led je natopljen krvlju. Nema ni jedne bele površine. Preživeli i ranjeni beže, ali ih meci sustižu.
    Smrt je Karla Hajnca Nojgenbauera dočekala tek prilikom francuskog osvajanja Beča. Simon daje zanimljive opise bitaka kod Austerlica i Beča, iz ugla učesnika događaja. Nepotrebno je navoditi da su i u ovom slučaju podaci o toku bitaka, imena oficira i vojnika, članova generalštaba i ljudi bliskih caru, bili potpuno tačni.
    - Seanse Rona Vilsona i Simon Bovoa su među najbolje dokumentovanim slučajevima koje sam sakupio. Za mene više ne postoji dilema da li su se osobe koje se tokom regresije vrate u prethodne živote zaista reinkarnirale, ili je sve, kako tvrde neki moji oponenti, samo rezultat podsvesno prikupljenih informacija, uobličenih u izmišljenu i maštovito osmišljenu priču - kaže dr Stivenson.
    Slavni šahovski velemajstor Bobi Fišer verovao je da je reinkarnacija Hozea Kapablanke, svetskog prvaka u šahu. Kapablanka je umrop 1942. - tačno godinu dana pre Fišerovog rođenja. Za mnoge, stil igre Bobija Fišera, veoma je podsećao na genijalnog Kapablanku.
    Poznata američka glumica Širli Mek Lejn, tokom regresije prisetila se nekoliko prethodnih života, u kojima je, između ostalog bila ruska balerina, rimski vojnik, haremska igračica i monah. Širli je čak, pošlo za rukom da proveri i dokaže istorijske podatke vezane za ličnosti čijim je životom nekada živela.
    Američki kompozitor Henri Mancini (Pink Panter kompozicija), poželeo je da sazna šta je bio u prethodnim životima. Otkrio je dva, o kojim priča:
    - U početku nisam ništa mogao da vidim, a onda su navrle slike i sećanja. U prvom životu bio sam vojnik u građanskom ratu. Borio sam se na strani Severa. Slušao sam svoj glas snimljen na traci i jednostavno nisam mogao da verujem. to nije bio moje glas. Bil Trevis, severnjački vojnik, govori sa puno strasti i bola o građanskom ratu, opisujući detaljno pojedine bitke u kojima je učestvovao. Meni istorija nikada nije bila jača strana. Uvek sam bežao sa časova. Njegova, odnosno moja smrt bila je pravi šok. Bil Trevis je poginuo naletevši na ostatke razbijene južnjačke vojske u blizini Čarlstona. Kada sam osetio njegovu agoniju, znao sam da to ja umirem.
    Svoj drugi život proveo sam u Italiji kao Đuzepe Verdi. U regresiji sam se prisetio svakog trenutka pisanja Aide. Fantastično je osećanje kada znate otkuda potiče vaš talenat - skromno priznaje Mancini.
    Holivudski filmski veteran, Glen Ford, iz čiste radoznalosti je odlučio da se podvrgne hipnotičkoj regresiji 1978. godine. Tokom prve seanse, vraćen je u život koji  je direktno prethodio ovom sadašnjem. Ispostavilo se da je kao kauboj Čarli Bil, živeo na jednom ranču u Koloradu početkom XX veka. Čarli je svoj život završio tragično - ubijen je iz zasede posle jedne čarke sa lokalnim momcima. Ford je ispričao novinarima:
    - Sve me ovo zbunjuje. To se kosi sa mojim verskim ubeđenjima, jer sam veoma pobožan čovek. Teško mi je da prihvatim mogućnost da sam zaista živeo nekim prethodnim životima. Međutim, istraživači Kalifornijskog Univerziteta su proverili podatke i otkrili da su kauboji Čarli Bil i Čarls Gudnajt, vlasnik ranča kod kojeg je Bil radio, zaista postojali.
    Tokom druge seanse, Glen Ford se prisetio da je kao Čarls Stjuart, živeo u gradiću Elgin u Škotskoj. Kao učitelj klavira, davao je časove bogataškoj deci i tako preživljavao. Na snimljenim trakama, pod hipnozom, Čarls Stjuart besprekorno svira klavir, iako Glen Ford u svom redovnom životu, kako sam tvrdi, ne ume da odsvira ni jednu notu. Istraživači su u Elginu zaista pronašli grob Čarlsa Stjuarta. Na nadgrobnnom spomeniku je upisana i godina smrti - 1840. Fotografiju spomenika pokazali su Fordu, a on je izjavio:
    - Bio sam strašno potresen. Na neki čudan način, znao sam da sam tu sahranjen. Jednostavno sam bio siguran u to.
    Parapsiholog Džozef Majers iz Leksingtona, smatra da je reinkarnacija Edvarda Belamija, pisca iz XX veka. Fizička sličnost Majersa i Belamija je bil očigledna. Međutim, Majers tvrdi da je pomoću izvežbane psihičke intuicije u stanju da otkrije šta je ko bio u prethodnom životu. Regresija u ovom slučaju nije potrebna. On kaže:
    - Verujem da se spoljašnji izgled osobe ne može drastično promeniti iz života u život. Moguće su sitnije razlike, ali, u principu, izgled ostaje isti. NBa osnovu toga i na osnovu sopstvenog parapsihološkog iskustva, otkrio sam da je Džordž Bernard Šo u prethodnom životu bio francuski prosvetitelj i enciklopedista - Volter, a da je Volt Dizni bio - Čarls Dikens.
    Ima i takvih priča o povratku u prošle živote, u kojima se ne može sa sigurnošću dokazati da je osoba iz prošlosti zaista postojala. kao ilustraciju za ovo može poslužiti već spomenuta knjiga Morija Bernštajna 'Potraga za Brajdi Marfi'. Iako se kasnije ispostavilo da je priča gospođe Tajg dobro smišljena prevara, ipak, postoje slični slučajevi. Dva su posebno zanimljiva - regresija Madlen Neš iz Čikaga i Dezmonda Talbota sa Filipina.
    Madlen Neš je tokom svoje prve regresije vraćena u XV vek, kada je kao Francisko Martinez živela u jednom dominikanskom manastiru u Španiji. Martinez je kao konjušar boravio u istom manastiru sa Tomasom de Torkvemadom, budućim velikim inkvizitorom Španije. Kasnije, sa Torkvemadinim usponom, započinje i Martinezov.
    Kao lični konjušar velikog inkvizitora, boravio je na dvoru i lično viđao kralja Ferdinanda i kraljicu Izabelu. Pod hipnozom, Madlen Neš-Francisko Martinez, daje zanimljiv portret Torkvemade - čoveka obuzetim žarkom željom da zaboravi svoje jevrejsko poreklo, zbog čefa su na lomačama inkvizicije mnogi Jevreji izgubili živote, oko 300.000 ih je proterano iz Španije, a njihova imanja zaplenjena i podeljena crkvi i državi. Čoveka obuzetog verskim fanatizmom, izuzetno strogog i prema sebi i prema drugima, i utoliko surovijeg. Francisko priča:
    - Zahtevao je slepu poslušnost od svojih potčinjenih. Pa ipak, više je brinuo o svojim konjima nego o sebi. Jednom me je gađao usijanim žaračem kada sam došao da mu javimo  da je njegov omiljeni konj povredio nogu. Žarač me je pogodio u desnu butinu. Otada imam ožiljak.
    Intrigantna je činjenica da Madlen Neš takođe ima ožiljak od opekotine na desnoj butini. Ona tvrdi da ga je zaradila u ranom detinjstvu, igrajući se usijanim žaračem kraj kamina u kući svoje bake, u Konektikatu. Istorijsko postojanje Franciska Martineza nije potvrđeno. Ali njegovo svedočenje o vremenu inkvizicije poseduje zavidnu dozu autentičnosti.

PRIČA DEZNONDA TALBOTA

    - Već godinama sanjam isti san - erupcija vulkana i užarenu lavu koja se iz rascepljenog vrha sliva niz padinu obraslu džunglom, uništavajući sve pred sobom. U tom snu, među stotinama ljudi kojima uopšte ne mogu da vidim lica, u nekakvom selu u podnožju vulkana gine i jedan starac. Svaki put posle buđenja, osećam kao da sam umro i ponovo se rodio.
    Ovaj san naveo je Dezmonda Talbota da potraži pomoć regresoterapeuta. Talbot je, inače, operator na računaru u američkoj vazduhoplovnoj bazi Klark na Filipinima. On priča:
    - Od momenta kada sam došao na Filipine, moj san se intenzivirao - počeo sam da ga sanjam svakodnevno. Verovatno je tome doprinelo i prisustvo vulkana Pinatubo, udaljenog nekoliko desetina kilometara od baze. Svaki put kada bih ga pogledao - a mogao se sasvim jasno videti kroz prozor moje kanselarije, obuzimao bi me užasan strah.
    U regresiji, Talbot se setio svog prethodnog života, za koji je vezan san o vulkanskoj erupciji. Bila je godina 1792. U malom japanskom selu, u podnožju vulkana Unzen, živeo je 70-godišnji Joši Hamada. Tog jutra, odlučio je da obiđe svoja polja pirinča. Dezmond Talbot - Joši Hamada, priseća se pod hipnozom događaja koji je usledio:
    - Sunce je bilo visoko iznad Unzena. Sedim na zemlji prekrštenih nogu. Ostalo mi je još malo da završim svoj posao, a osećam strahovit umor. Pirinčano polje preda mnom ispunjava me ponosom. Odjednom, zemlja je počela da podrhtava. Grmljavina dopire iz pravca vulkana koji bljuje oblake pepela. ljudi su uznemireni, mnogi pakuju svoje stvari i beže. Gledam kako se niz padine Unzena prema selu sliva užarena lava.
   To se bes bogova sručio na nas i ništa ga ne može zaustaviti. Ljudi koje poznajem celog života umiru vrišteći. Pokušavam da bežim, gomila onih koji žude da se dočepaju sigurnosti obara me na zemlju. Nemam snage da podignem svoje staro telo. Osećam vrelinu, ne mogu da dišem, vidim Jošivara, moj porodični kami, dolazi po mene...
    Istraživači nisu uspeli da pronađu dokaze o Hamadinom životu. Ipak, podaci govore da je 1792. godine u erupciji vulkana Unzen u Japanu, više od 15.000 ljudi izgubilo živote. A Dezmond Talbot je u snu verovatno video smrt Jošija Hamade. Svoju smrt. Kao rezultat spoznaje sopstvene smrti u prethodnom životu, nestali su i snovi koji su ga godinama proganjali.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana