Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Od Čega Zavisi Sudbina

   Od čega zavisi sudbina! Kada je hrišćanstvo odbacilo ideju o reinkarnaciji? Zašto se iste duše stalno okupljaju? Čime je i koliko unapred određeno ono što treba da nam se desi...? O reinkarnaciji duša toliko toga je u svetu već napisaono, ali ta tema i dalje izaziva suprotna mišljenja, neverice i polemike.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   U mnogim religijama, posebno istočnjačkim, te u njihovim tajnim učenjima, reinkarnacija se prihvata kao stvar koja se sama po sebi razume. U hrišćanstvu, međutim, ona ima malo ili nimalo mesta u njegovim glavnim tokovima. Ipak, i u vreme Isusa Hrista, neposredno pre Njegovog vaskrsnuća, a i davno pre Njegovog rođenja, reinkarnacija je bila potpuno prihvaćem pojam.
Ima podataka da je ideja o njoj proizilazila i iz crkvenog proučavanja, pa je čak u ublaženom, ograničenom i simboličnom obliku pominjana i u Svetom Pismu, a na Petom ekumenskom saboru u Konstantinopolju, leta Gospodnjeg 533. godine, učenje mnogih prethodnika, uključujući i Platonovo, osuđeno je i izbačeno iz crkvenog učenja i teološke građe. Ipak, ima pisanih tragova o primerima takvih ranih učenja. Da pomenemo samo neke:
    'Znaj, ako bivaš gori, otići ćeš u goru dušu, a ako si bolji, u bolju, i u svakom potonjem sledu života i smrti činićeš i trpećeš kao što priliči...' - Platon (582-507. pre Hrista)
    'Poruka Platonova, najjasnija i najumnija u celoj filosofiji, najzad je razagnala tamu sa grešaka i sada ponovo prosijava, uglavnom preko Plotina, plotoniste toliko nalik na svog učitelja da čovek ne može da ne pomisli da su zajedno živeli, ili još pre - s obzirom na to da ih razdvaja ceo milenijum - da se Platon ponovo ovaplotio u Plotinu...' - Sveti Augustin (354-430)
    I u Svetom pismu mogu se naći pasusi koji možda ukazuju na poznavanje i prihvatanje reinkarnacije:
    'Gospod me satvori  na samom početku Njegovog puta. Ja oduvek bejah, od početka, otkad zemlje bejaše. Dok ne bejaše dubina, ja izronih, dok ne bejaše izvora prepunih vode, pre nego što se planine satvoriše i brda, ja bejah tamo, kada je stvarao nebesa, bejah tamo, pored Njega, kao jedinka stvorena sa njim...' - Poslovice (8:22-30
    'I dok Isus prolazaše ugleda čoveka slepog od rođenja. Učenici ga njegovi upitaše: 'Učitelju, sagreši li to ovaj čovek, ili njegovi roditelji, te se on rodi slep?' - Otkrovenje (3: 1-2)
    'Onog ko prevaziđe sve učiniću stubom Hrama Gospodnjega i on više neće izaći (otuda)' - Otkrovenje (3:12)
    Reinkarnacija svakako u hrišćanstvu nije prihvaćena kao učenje, ali postoje podaci da nekad beše prihvatana i podrazumevana i od hrišćana, kao i od hinduista i budista.

PROŠLO U SADAŠNJEM

    Mnogi znaci i događaji idu u prilog prihvatanja inkarnacije duša. Ti znaci, kao dubinske struje u nama, u stvari su nagomilane posledice vekovnih života duša i mnogih reinkarnacija na zemlji. Oni nas navode da volimo ili ne podnosimo neke ljude, da osećamo predivne vibracije u društvu sa nekom osobom a neugodne i odbojne sa drugom. Navike i primeri ponašanja stvorene su duboko u našoj unutrašnjoj svesti i prema tome oblikuju naše ponašanje prema jedinkama koje nas okružuju.
    Svako ko je u tešnjoj vezi sa nama u sadašnjem životu, vrlo verovatno bio je i u mnogim našim pređašnjim životima. Sećanje duše na nekadašnje ponašanje prema drugima oblikuju sada i naše unutrašnje reakcije prema njima. Retko su, međutim, uticaji delanja iz prošlih života jasno uobličeni. Često se oni sa kojima smo imali dobre odnose, duše sa kojima smo iskusili i mnoga neslaganja i probleme. Dakle, mešavina dobre i loše karme, kako bi se to najbolje nazvalo. Univerzalni zakon karme stalno nas suočava sa našim prethodnim korišćenjem slobodne volje i svesti u odlučivanju. Tato, sve što smo činili drugim dušama - i one nama - odražava se sada na naše međusobne odnose, ponašanje, unutarnje porive, stavove i osećanja koja gajimo jedni prema drugima.
    Od samog početka naše duše bile su sklone da 'putuju' zajedno, i kroz vreme stvorene su sile privlačnosti koje pomažu da se održe i izgrade odnosi takvih grupa duša. Gotovo sve duše na planeti danas, bile su zajedno, 'u jezgrima', i u proteklim vekovima ljudske istorije. Tako odnosi među narodima sveta u stvari odslikavaju njihove pređašnje međusobne odnose. Duše koje su došle u naš planetarni sistem čine najveću grupu. One bi se mogle podeliti i na podgrupe, takozvane 'generacije' u kojima su duše koje se zajedno kreću kroz prirodne cikluse zemaljskog života. One se pak mogu podeliti na razne nacije, kulture, rase, religije... Unutar njih ima još drugih podgrupa duša koje povezuju iste filosofije, ideje, ciljevi, stremljenja, stavovi... A ove, opet, mogle bi se dalje podeliti u još manje grupe sa ličnim odnosima: porodica, društvo, poslovne grupe, timovi, škole...
    Grupe duša stvaraju uzajamni afinitet zasnovan na zajedničkim nagomilanim iskustvima i kolektivnom sećanju iz pređašnjih života, kao i na željama koje iz svega proističu. Ipak, svako iz jedne takve grupe može da iskoristi svoju slobodnu volju i potraži utočište u nekoj drugoj, različitoj grupi. U mnogim slučajevima duše su menjale političku pripadnost, rasu ili religiju, prilikom prelaska iz jednog života u drugi. Nema tu krutih obrazaca. Član jedne generacija može da se pojavi ponovo u sledećoj. Ili, dva člana jedne porodice, koji su bili otac i sin u jednom životu, u sledećem mogu da izmene uloge, da postanu, recimo, deda i unuk. Mogu da izaberu čak da budu i braća, a isto tako i da odluče da uopšte više ne budu u jednoj prorodici.
    Ciklusi grupa duša na zemlji obično se koncentrišu u isto doba - podrazumevanjući ere, vekove, a ne dane i godine. To je naročito očito u 'čitanjima' prošlih života 0usnulog proroka' Edgara Kejsa, koji je za sobom ostavio preko 14 hiljada dokumentovanih beležaka o svojim telepatskim viđenjima budućnosti i prošlosti. Mnoga njegova viđenja odnosila su se na duše iz dva glavna jezgra koja su sledile svoje cikluse inkarnacije. I Edgar Kejs injemu bliski saradnici, ili srodnici, 'putovali' su sa jednom od ovih dveju grupa koje je on kvalifikovao na sledeći način.
    Prva grupa javljala se na ranoj Atlantidi, u ranom preistorijskom Egiptu, u Persiji (u vreme Kreza I i II), u Palestini (iz vremena Hristovog života), u doba Krstaških ratova ili kolonizovanja Amrike. Druga grupa boravila je na poznatoj Atlantidi, poznomstarom Egiptu, u Francuskoj za vreme Luja XIV, XV i XVI i za vreme Američkog građanskog rata. To se poglavito odnosi na važnije inkarnacije pripadnika ovih grupa duša.
    Kejs je ukazao da ima izuzetaka u klišeu, pa neke duše ne ostaju zajedno tokom svakog njihovog životnog toka. Druge se, opet, ne inkarniraju, već ostaju u duhovnim svetovima, te iz neke više sfere pomažu dušama koje se inkarniraju. Takav primer obelodanio je Kejs u svom 'čitanju' ženi koja je htela da sazna zašto joj nije dato da se inkarnira u palestinksoj eri u kojoj su živeli njen sadašnji muž i sin. Odgovorio joj je da je ona tamo bila, ali kao anđeo čuvar svome sadašnjem sinu.
    Hoće li svaka duša ponovo biti sa svojom grupom - zavisi i od sile Univezalnog zakona koji uslovljava da se opet zajedno inkarniraju. Bilo to prijatno ili ne, one moraju da iskuse posledice svojih prošlih međusobnih ponašanja. Duhovna namera je da ponovni susret dovede do rešenja njihove karme, ili bar do sagledavanja kako su njihova delovanja dovela do sadašnjih neprilika, a oni će ih popraviti ako se ne ponašaju na isti način. I u grupnim i u individualnim odnosima, karmičke posledice prošlih života mogu da stvore veoma teške, čak užasne situacije. Ponovni susret mogao bi da se završi mučenjima ili drugim zlodelima. Može se samo pretpostaviti šta bi se desilo kada bi Univezalne sile uzroka i posledice ponovo spojile duše iz rimskog Koloseuma i duše žrtava kojima su oni prvi hranili lavove. Ili duše Konkvistadora sa Inkama iliAstecima. Ili duše nacista i Jevreja i drugih nekadašnjih žrtava nacizma.
    Kada su nečiji životi veoma opterećeni negativnim posledicama zbog prethodnih nedela, njihova sadašnja iskustva često su tragična. Jedan fizički život obično je samo prilika da se rasteretimo balasta koji su prošla ogrešenja navalila na naše duše, kao i mogućnosti da raščistimo mnoge pojmove i zamisli koji nastavljaju da nas zbunjuju i ograničavaju. zato, iako prosečni vek od 70 - 80 godina izgleda jedinstven i konačan, on je u stvari samo privremeno boravište, kratkotrajno iskustvo, etapa na beskonačnoj stazi postojanja, jedne duše.

SRODNE DUŠE

    Srodne duše nisu ništa drugo do duše koje su bile bliske kroz mnoge živote. One se tako dobro usklađuju i dopunjuju, kao da misle i rade na istim talasnim dužinama. Međusobno se pomažu pošto ih spaja čvrsta veza koja se protezala kroz vekove, tako da uspostavljaju najskladnije i najuzvišenije odnose. Sroden duše mogu biti sjedinjene ne samo u ljubavi, seksualnom životu ili braku, već i u drugovanju, rodbinskim vezama, prijateljstvu ili poslu... Ako su bili u ljubavnim odnosima kroz mnoge živote, teško da bi u sadašnjem mogle da izbegnu barem neku romantičnu vezu. Kao duše, mi smo u stvari srodni u univerzalnoj porodici. Svi smo, u krajnjem slučaju, braća i sestre u duhovnim sferama, jer smo potekli od istog Tvorca kao Njegova čeda.
    Ma kako bilo teško poverovati u to, svaka duša bira svoje zemaljske roditelje. Sem jednog izuzetka. Ako je duša zloupotrebila poklonjen joj dar slobodne volje u odlučivanju, onda se mora povinovati moćnom uticaju Univerzalnog zakona koji joj nalaže da se zbog dotadašnjih prestupa, mora suočiti sa onim što je posejala. Naravno, nijednoj duše ne dodeljuje se više nego što ona može da podnese. Ali, to ne isključuje patnju. Duša, dakle, neće biti potpuno izgubljena, niti uništena pod težinomsvoje karme. No, ona najčešće bira svoje roditelje pre nego što se nađe na zemlji.
    Predodređenost i sudbina postoje uporedo sa slobodnom voljom. Posledice naših pročlih ponašanja prenose se po inerciji u sadašnjost, oblikujući našu sudbinu. No, ipak, ništa ne nadmašuje od Boga datu snagu slobodne volje jedne duše. U svakom trenutku možemo da se koristimo svojom voljom i izmenimo pravac svoje putanje, svoj stav, svoje ciljeve, da izmenimo sve! Na taj način naši životi su i sudbinski unapred osenčani silama uzroka i posledice naših prošlih korišćenja slobodne volje, ali ipak podložni popravci i izmenama, uz pomoć naše sadašnje slobodne volje. Ako krenemo ka svetlosti, sve manje će biti mraka oko nas i u nama i biće nam sve lakše. Pojedini životni slučajevi mogu nam poslužiti za bolje razumevanje ovog što je rečeno.
    Linda Mils, kao i većina mladih devojaka, želela je da se zaljubi u svog princa iz bajke, da stekne porodicu i da živi punim životom u izobilju. Kada je upoznala budućeg muža odmah joj se dopao, mada je bila svesna da ne odgovara idealu o kakvom je sanjala. Posebno joj se nije svidela njegova sklonost da donosi odluke umesto nje. Ali, i pored toga, njihova ljubav bila je jaka i međusobno su se privlačili. Uzeli su se i dobili dve ćerke. Prvo dete bila je Lindina velika radost. I tokom trudnoće, i posle rođenja. Linda je bila srećna i zadovoljna, a i dete je raslo okruženo majčinskom ljubavlju i negom. Sa drugom ćerkom, međutim, sve je bilo suprotno. Trudnoća je bila teška, a posle rođenja beba nije pokazivala radost dok je mati drži, dok je dojenje bila prava bitka i mučenje. Beba je postala alergična na majčino mleko, pa se moralo preći na veštačku ishranu. Jedino se smirivala u očevim rukama, a kako je rasla tako je naklonost prema ocu bila sve izraženija.
    Situacija se rasvetlila tek pošto je porodica dobila tumačenje Edgara Kejsa o njihovim prošlim životima. Linda i njen muž bili su to i ranije, ali, u inkarnaciji koja je prethodila sadašnjoj bili su otac i kćerka. Njegova sklonost da u njeno ime donosi odluke i nadzire njen život prenela se i u sadašnjost. U tom prošlom životu Linda je bila prilično neposlušno i buntovno dete, a ispostavilo se da je to bila njena pobuna zbog toga što je čovek, sa kojim je u mnogim prethodnim životima bila ravnopravna, postao njen otac. Ni za njega nije to bio lak život. Podizanje deteta teško mu je palo, naročito posle smrti žene iz tog života. I prirodno, sva ta nagomilana iskustva probila su se i u njihove sadašnje živote i njihov brak.
    A što se tiče dece, stvar je bila ovakva. Prva Lindina ćerka bila je njena bliska prijateljica kroz mnoge živote, pa je ta bliskost i ljubav preneta i u sadašnji. U prethodnoj inkarnaciji prva Lindina ćerka pomogla je Lindi da usklađuje odnos sa ocem (sadašnjim Lindinim mužem), kao što to i sada čini. Druga ćerka bila je ljubavnica Lindinog muža tokom mnogih prethodnih života, pa se, posledično, razvila međusobna netrpeljivost između majke i ćerke. I nije beba bila samo alergična na majčino mleko, ona nije želela ni Lindinu naklonost i ljubav, a želela je očevu. Sada su otac i čerka morali da nauče da se vole na sasvim poseban, čist i nesebičan način, za razliku od ranije. Naravno da su sva ova osećanja u porodici bila nesvesna, ali kao što se vidi, dubinski tokovi prošlih iskustava igrali su značajnu ulogu u njihovim sadašnjim odnosima.
    Prema Kejsovom tumačenju, njihov zadatak sada - a tačke gledišta njihovih duša - bio je žive zajedno i potrude se da održe međusobnu ljubav i vrline, a da umanje netrpeljivot i loše navike koje su nosili u sebi kao teret iz prošlosti.   Izvor: Treće Oko
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana