Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Nebeska Kapija Za Pravednike

   Anđeoski Osmeh Umirućih. Nešto oko polovine ispitanika koji su bili sa 'one strane' života, odnosno na 'pragu smrti', izjavljuje kako su u tim trenucima izvršili reviziju svog života. Preciznije, da im se munjevitom brzinom odmotao film njihovog života. Po nekima, reč je o nekoj vrsti preispitivanja pređenog životnog puta.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
    Psihijatar Patrik Devarin, koji ispituje baš taj segment doživljaja 'onih koji su se vratili', upozorava na nekoliko činjenica koje bi, po njemu, mogle, u određenom smislu, poslužiti za objašnjavanje ovog fenomena.
Polazeći od toga da su svi oni koje je ispitivao, zbog raznih oboljenja, bili kraće ili duže pod lekovima, neki od njih čak i pod jakim preparatima protiv bolova, Devarin ne isključuje mogućnost da je 'revizija života', u suštini halucinacija, a da su njen uzrok bili lekovi ili droga koja je osnovni sastojak svih preparata za ublažavanja bolova koji prate neka obolenja, naročito u njihovoj poslednjoj fazi, pred smrt.
   Međutim, njegov oprez pre no što izrekne konačan sud o ovoj hipotezi, posledica je praćenja nekoliko specifičnih pacijenata koju su, nakon izlasak iz kome, takođe tvrdili da su doživeli 'odmotavanje filma sopstvenog života', a koji, dok su se lekari borili za njihov život, nisu primali nikakve lekove koji bi, barem koliko je do sada poznato, mogli dovesti do halucinacija.
    Reč je o jednom slikaru pogođenom meningitisom, o ženi staroj 35 godina koja je doživela težak saobraćajni udes sa ozbiljnim povredama glave i jednom univerzitetskom profesoru pogođenom moždanim udarom. Zbog toga Devarin sada, slično onom što rade američki neurolozi, psihijatri i stručnjaci drugih profila, težište novih istraživanja stavlja na traženje eventualno čisto neuroloških uzročnika 'revizije života'.
    Pri tome, radi se i na otkrivanju mogućnih 'kratkih spojeva' unutar mozga i centralnog i perifernog nervnog sistema. A radi se i na pokušaju da se ustanovi, eventualno, postojanje veze između 'životne revizije' i poremećaja do kojih u komatornom stanju dolazi i u sferi elektriciteta u ljudskom organizmu.
    Najzad, kao mogući uzrok ovog fenomena istražuje se i niz hemijskih reakcija do kojih u organizmu dolazi u komatoznom stanju, čiji je rezultat, to je ustanovljeno, proizvodnja određenih hemijskih jedinjenja, kojih inače u organizmu nema kada je on u zdravom i normalnom stanju.
    Psiholozi, zajedno sa neurolozima rade na još jednom istraživanju uzroka 'revizije života'. Odavno je, naime, već poznato da u organizmu postoji prirodno ugrađeni 'odbrambeni mehanizam' koji nam omogućava da, na duži rok, ne pamtimo niz neprijatnih situacija u kojima se tokom života nalazimo.
    Da nije toga, tačnije, da ne postoji 'filter' onoga što pamtimo, sve 'uspomene' bi nas stalno bombardovale, a to ni nervni sistem, kao ni niz organa čijim radom upravlja mozak, ne bi bili u stanju da izdrže. Međutim, vrlo je moguće da u stanju opasnosti, dakle u komi, odnosno u predsmrtnom trenutku, ta 'kočnica' iz nekog razloga otkazuje i zapamćene, ali podsvesno potisnute uspomene nadolaze snagom poplave. To oni koji su se 'vratili' doživljavaju kao 'odmotavanje filma svog života'.

DA LI JE DUŠA MATERIJALNA

    To što mnogi od onih koji su 'bili tamo' tvrde da su prolazili kroz nekakav tunel, psiholozi objašnjavaju na sledeći način: reč je o podsvesnom podsećanju naprvu uspomenu svakog ljudskog bića, koju u nekomatoznim situacijama niko od nas nije u stanju da 'vidi'. Radi se o 'uspomeni' na rođenje, na izlazak iz majčinog tela.
    A što se tiče fenomena na koji ukazuje približno 40% onih koji su se 'vratili' - da su videli sopstveno beživotno telo iznad kojeg su lebdeli potpuno svesni svega što se dešava oko tela i u prostoru u kome se ono nalazi - što se naziva 'dekorporacijom', i tu postoje dva naučna pokušaja objašnjavanja.
    Po Patriku Deverinu i nizu drugih psihijatara i psihologa, svi mi, u normalnim situacijama, psihološki smo svesni nas samih, dakle i našeg tela i njegovog mesta u prostou koji nas okružuje. U okolnostima u kojima je organizam svestan da mu ne prete nikakve opasnosti, uključujući i onu od smrti, te 'telesne šeme' niko nije svestan. Međutim, u predsmrtnim situacijama, dakle u stanju kome, ta 'šema' počinje da se raspada uz veoma snažne stresove. Upravo braneći se od njih, neki deo našeg mozga, ili i nekih drugih organa, 'projektuje' nam sliku odvajanja nečeg što se uobičajeno naziva 'dušom', od tela kome predstoji fizički nestanak, odnosno smrt. No, oni koji ovu tezu zastupaju i koji rade na tome da je potkrepe i činjenicama, svesni su da ona ne objašnjava do kraja fenomen 'dekorporacije', a još manje činjenicu fa je određeni procenat povratnika u stanju da sasvim precizno saopšti ono što se oko tela dešavalo. Ovo, dakako, pod uslovom da koma nije dopuštala da, barem podsvesno, 'umirući' registruje te događaje.
    Međutim, do daljnjeg, za istraživače je potpuna nepoznanica činjenica da je 32% ispitanika, nakon izlaska iz kome i povratka u telo izjavilo da je taj trenutak praćen veoma snažnim bolom koji ubrzo nestaje. Pri tome, ukazuje se i na podatak da su upravo takve iskaze davali oni koji su u komi bili između dva pa sve do 10 dana. Problem 'dekorporacije' pokušavaju da dešifruju i fizičari od kojih nekoliko njih tvrde da je duša - materijalna! Tačnije - sastavljena, kao i sva ostala materija, od čestica.
    Ali, materijalna je, dakle sastavljena od čestica i ljudska svest. Po tim fizičarima, to su čestice koje fizika poznaje, mada su toliko sitne da ih je teško uočiti osim specijalnim aparatima. U normalnom stanju te čestice kreću se brzinom znatno manjom od brzine svetlosti. Zahvaljujući njima naša moždana kora 'izgrađuje' nam sliku sveta koji nas okružuje na osnovu informacija koje nam donose te čestice. Otuda i naš osećaj i prostora i vremena. Ali, ima znakova da se brzina kretanja tih čestica u stanju kome osetno povećava. Postaje veća čak i od brzine svetlosti. Tada vreme i naše poimanje njega, potpuno nestaju. Usled toga i dolazi do pojave da se oni koji su na pragu umiranja, istovremeno nalaze i tu i tamo.
    Odnosno, da osećaju kako im telo ide na jednu stanu, a svest i duša na drugu. Ili, drugim rečima, u trenutku početka umiranja, čestice svesti i duše menjaju, u potpunosti, i brzinu a samim tim i prostor u kojima su se do tada kretale. Naravno, fizičari smatraju da je ovo o čemu govore još uvek samo radna hipoteza, koju tek treba dokazati ili odbaciti. Ali, van svake je sumnje da se u trenutku umiranja nešto dešava i to ne samo sa materijalnim telom. Šta sve, tek ostaje da se konačno utvrdi. Stoga ono što tvrde da su doživeli, videli i osetili oni koji su se 'vratili', ni u kom slučaju nije prosti plod uobrazilje.

SMRT JE POČETAK NEČEG NOVOG

    Sa ovim uverenjem, u potpunosti se slažu i mnogi drugi istraživači fenomena 'odlaska i povratka'. To je mišljenje i psihologa Marije Hencel, koja radi upravo sa umirućima u Univerzitetskoj bolnici u Parizu. Njena četverogodišnja istraživanja vršena na stotinama pacijenata koji su umrli, ali i na nekoliko desetina onih koji su se 'vratili', navode je na procenu da se u trenutku umiranja nešto stvarno odigrava. Mogla bi to biti nekakva transformacija, ali kakva do daljeg ostaje nepoznanica. Hencelova ne isključuje čak ni mogućnost da je smrt u suštini početak nečeg novog.
    Kao polazište za ove procene, ona uzima sledeću činjenicu: ljudi u agoniji, na čijim se licima jasno čita bol, kao i oni koji se već nalaze u samrtnom grču, iznenada, neobjašnjivo kako i zbog čega, umiruju se. Nestaje im grč, i fizionomija im odaje neku smirenost. Sve to čak i kod onih koji su do tog trenutka bili u stanju samrtnog delirijuma, ili izloženi strahovitim bolovima. Moguće je da u tim trenucima miškarci i žene doživljavaju nešto čega mi ostali nismo ni svesni, niti to možemo da shvatimo. Smrt je za nas još uvek, u određenom smislu, nepoznanica. Ne sa fiziološkog, već sa onog psihološkog i psihičkog. Stoga fenomene onih koji su se 'vratili' ne bi trebalo uzimati olako. Ponajmanje kao nečiji egzibicionizam.
    Slično razmišljaju i specijalisti klinike u Garšu, namenjene zbrinjavanju obolelih od Alchajmerove bolesti. Jer, uočili su da ti bolesnici pred smrt - na nekoliko sati ili neposredno pred - koji su inače zbog bolesti bili izgubili u potpunosti sposobnost mišljenja, govora i kretanja, te sposobnosti iznenada nanovo stiču. Za sada za takvo šta nema nikakvih naučnih objašnjenja.
    Nema takođe, još uvek ni odgovora na pitanje postoji li neka veza između ovog fenomena i fenomena o koima govore oni 'koji su bili tamo i odande se vratili'. Odnosno, još uvek nema konačnog i naučno potvrđenog odgovora na pitanje ne doživljavaju li samrtnici na neki način - stanje blisko smrti. I najzad, ponovo se otvara pitanje, prisutno tokom prošlog veka, šta je to 'osmeh anđela umirućih'. Nije li i to jedan od načina ispoljavanja upravo stanja bliske smrti. Odnosno, nije li moguće da umirući ili 'vide' ili 'dožive' nešto što bi moglo biti umirujuće, prijatno i lepo, a što ostali ne mogu da sagledaju, shvate ili objasne. I što se javlja, kod velikog broja ljudi za koje je naučno utvrđeno da im nema fizičkog ozdravljenja, koji ipak i pored svega toga, u određenom trenutku, kao da ulaze u neku oazu mira.

ANĐEOSKA SVEDOČENJA O ONOSTRANOM

    Smrt i odlazak na onu drugu stranu oduvek je bila tema mudraca, duhovnika, filozofa, naučnika i običnih ljudi ponekad zagledanih u bit čoveka. Za većinu ljudi to je zastrašujuća pomisao. Jutro bez svitanja, noć bez jutra. Sa druge strane, posle rođenja, to je jedina izvesna stvar koje svi ponekad nismo ni svesni. O njoj razmišljamo uglavnom onda kada joj se na neki način primaknemo, ili pak osetimo njen dodir. Melalp samo po sebi nameće se pitanje: zašto je od besmrtnog Boga došla smrt? Pa, ako je i došla, zašto iznenađuje i zatiče pre vremena?
    Po rečima svetog Grigorija Bogoslova, smrt je došla da preseče greh, da zlo ne bi postalo besmrtno. Tako se božja kazna za greh preobratila u čovekoljublje. Čas smrti Bog je sakrio od čoveka radi našeg dobra: da bismo postojano mislili o smrti i za nju se svakog dana pripremali plemenitim načinom življenja. Kad bi ljudi unapred znali dan svoje smrti, mnogi bi požurili da se 'nažive' ne birajući sredstva i način, ne misleći pritom na pokajanje do poslednjega dana i časa, dok bi drugi dane provodili odbrojavaću u mislima vreme do odlaska i ne bi razmišljali o ničem drugom.
    Pitanje je da li bi takvo pokajanje nešto i značilo u poslednjem času i da li bi moglo da opravda sve prethodno učinjeno zarad lagodnog života. Ipak, pojedinim dušama Bog kao da unapred otkriva dan telesne smrti i tajnu onostranog.
    Vrli hrišćanski mudrac imao je više duhovnih vizija i razgovora sa anđelima i dušama iz zagrobnog života. U tim viđenjima i razgovorima bilo je reči o o smrt i o zagrobnim zudbinama pravednih i grešnih duša. Evo šta su mu oni otkrili o smrti: 'Smrt je slična snu. Nema nikakve muke pri prelasku na onu stranu u zagrobni svet, osim u slučaju telesne bolesti i teških duševnih stanja. kao što umeoran čovek biva savladan dubokim snom, tako dolazi smrtni san na čoveka. Nekima dođe smrt tako iznenadno, da oni s teškom mukom mogu da shvate da su ostavili materijalni svet i ušli u svet duhova. Zbunjeni mnogim novim stvarima oko sebe, oni zamišljaju da su u poseti nekoj zemlji, ili gradu na zemlji koju ranije nisu videli. Tek kad im se dobro objasni i kad uvide da je njihov duhovni oblik različit od materijalnog tela, oni saznaju da su zaista preneseni iz materijalnog sveta u carstvo duhova'.
    Na ovo je drugi svetitelj dodao: 'Obično u času smrti telo postupno izgubi moć osećanja. Ono ne oseća bol, nego biva prosto savladano kao nekim dremežom. U slučajevima iznenadne smrti, duše onih ljudi koji nisu ni pomišljali na njega nite se na carstvo duhova već pripremali, bivaju krajnje zbunjene i nalaze se u stanju velike žalosti zbog svoje sudbe zato moraju duže vremena da ostanu na nišem mračnijem planu. Duhovi ovog nižeg plana često jako uznemiravaju ljude na zemaljskom svetu. Ali oni ne mogu nikome naškoditi, osim onima koji su im slični po karakteru i koji po svojoj slobodnoj volji otvaraju svoja srca da ih primaju. Ovakve, često i zle duše, udružene sa drugim zlim duhovima, počinile bi strašnu pakost ljudima, da Bog nije svuda odredio brojne anđele da ove čuvaju. Zli duhovi mogu škoditi samo onima u svetu koji su slični njima po prirodi, no i to mogu činiti samo do određene granice. Istina, mogu oni uznemiravati i pravednike, ali ne bez Božijeg dopuštenja, kao što je dopustio nečastivom da muči Njegovog slugu - pravednog Jova. No od takvih iskušenja čovek koji veruje više dobija nego što gubi'.
    Mnogi od onih koji u životu nisu znali za Boga, prilikom smrti izgledaju van sebe. U stvari, sa njima se događa ovo: oni vide gadna lica demona koji se okupljaju oko njih, te postaju nemi i paralizovani od straha. Sasvim suprotno biva sa plemenitim i verujućim ljudima. Oni vide svetla lica anđela koji im žele dobrodošlicu u svetu koji su svojim životom zaslužili.

RADOSNOG LI ČASA


    Mudraci kažu da 'smrt za pravednike nije smrt, nego kapija kroz koju oni stupaju u svoju večnu domovinu... Kada ostavljaju tela, to za njih nije dan njihove smrti već njihovog rođenja u duhovnom svetu...' Hrišćanski mudrac iz svojih vizija navodi sledeći primer: 'Priča mi anđeo kako je jedan pravi hriščanin, koji je od sveg srca služio Gospodu 30 godina, ležao na samrtnoj postelji. Na nekoliko minuta pre nego što će izdahnuti, otvori mu Bog duhovne oči, da i pre izlaska iz tela može videti duhovni svet, i saopštiti svojima oko sebe ono što je video. On je video kako se nebo otvorilo nad njim i kako mu jedna grupa anđela i svetitelja dolazi u sretanje. Kada mu se sve ovo otkrilo, on je tako uskliknuo od radosti da su se svi oko njegove postelje preplašili. Uzviknuo je: 'O, kako je srećan ovaj čas za mene! Ja sam dugo čeako da vidim Gospoda i da pođem Njemu. O, prijatelji, pogledajte u Njegovo lice svo obasjano ljubavlju, i pogledajte onu grupu anđela koja dolazi po mene! Kako je sjajno ono mesto! Braćo, ja krećem za moju pravu domovinu, ne tugujte zbog mog odlaska, nego se radujte!'
    Utom neko od pristunih kraj njegove postelje tiho progovori: 'Duh je njegov potpuno pomućen'. Ali, on ču taj šapat i reče: 'Ne, nije. Ja sam potpuno svestan. Ja bih želeo da i vi vidite ove divote. Žao mi je što je to sakriveno od vaših očiju. Zbogom! Videćemo se opet u onom svetu'. Izgovorivši ovo, on zatvori oči i reče: 'Gospode, u Tvoje ruke predajem dušu svoju'! I to rekavši izdahnu.
    Čim je duša ovog čoveka ostavila telo, anđeli su uzeli njegovu dušu u svoje ruke i hreli da krenu put neba, ali ih on zamoli da malo sačekaju. Pogledavši na svoje mrtvo telo i na svoje najbliže, reče anđelima: 'Nisam znao da duh, kada ostavi telo, može videti i svoje telo i svoje najbliže. Ja bih želeo da moji srodnicivide mene, kao što ja vidim njih - onda me oni ne bi smatrali mrtvim i ne bi tugovali za mnom'.
    Potom on htede da uteši svoju ženu i decu koji su plakali i celivali njegovo hladno telo. Pruži ruke i poče da im objašnjava sa velikom ljubavlju, ali oni ga ne mogahu ni videti ni čuti. Tada jedan anđeo reče: 'Hajde, treba da te uznesemo u tvoj večni dom. nemoj se žalostiti za njima. Sam će Gospod, a i mi, njih utešiti. Ovaj rastanak samo je za malo dana'.
    Naka da Bog, da ovi primeri i vas uteše i pouče!
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana