Naslovni baner
Home Dugme
Meni

Uspavane Moći Mozga

   Svi Možemo Biti Geniji. Mozak je verovatno entitet koji nam je najmanje poznat u celom svemiru - kažu naučnici. Zahvaljujući skenerima najnovije tehnologije oni čine velike korake u otkrivanju celokupne arhitekture mozga. Čak počinju da shvataju najveću od svih misterija - kako mozak stvara ljudsku svest.

Osmeh gore Osmeh na lice:  
   Mozak je ubedljivo najsloženiji organ u telu, a sa svojih oko 100 milijardi neurona i sposobnošću da uspostavi ukupno 10 milijardi veza, broj potencijalnih neuronskih kola u njemu veći je od broja čestica u svemiru. Nije čudo što su naučnici tek počeli da otkrivaju neuronska kola koja određuju ponašanje čoveka.
    Sve te veze ostvaruju se u sivkastom mekom tkivu, teškom oko 1,5 kilograma, koje je smešteno unutar lobanje. Osnovne oblasti mozga koje regulišu apetit, disanje, telesnu temperaturu i drugo, nalaze se duboko unutar lobanje i zajedničke su svim kičmenjacima. Preko tih primitivnih oblasti nalazi se cerebrum, najveći deo mozga, koji kontroliše kretanje, osećaje i više funkcije poput memorije i svesti.
    Spoljašnji sloj cerebruma - cerebralni korteks (kora velikog mozga) - jeste list tkiva debljine oko 2,5 milimetara naboran u obliku jezgra oraha. Dubokim usecima podeljen je na šest jesno vidljivih delova, a po dužini na desnu i levu hemisferu. To je izuzetno značajno za nova saznanja o funkcionisanju mozga.
    Ranije se smatralo da sve funkcije imaju svoj određeni, specijalizovani deo korteksa, međutim, sada se zna da svi delovi rade zajedno, čak i ako su udaljeni jedan od drugog, i da koordiniranjem svojih aktivnosti proizvode složene funkcije. jednostavnije rečeno, oblasti ka zadnjem delu cerebralnog korteksa uglavnom su zadužene za opažanje - to jest obradu podataka koje dobijaju od čula poput sluha i vida. Frontalni delovi više se bave reagovanjem na te podatke, recimo govorom i pokretom. Kognicija (saznanje), je sve što se događa u mozgu od prvog trenutka opažanja do akcije koja će uslediti, i podrazumeva i procese povezane sa memorijom, mislima, učenjem i jezikom.

ZONA (NE)RAZUMEVANJA

   Svest je mnogo teže definisati. Čak i stručnjaci se ne slažu o tome šta ona uopšte znači. Svest je verovatno reč sa najširim značenjem na svetu.    Dvojica naučnika sa odeljenja za kognitivnu neurologiju u Londonu, Ričard Frakovjak i Kris Frit, otkrila su mesto u cerebralnom korteksu koje nam omogućava da razumemo šta drugi ljudi misle i osećaju. Ta svakodnevna sposobnost je proizvod svesti. Ona nam omogućava da planiramo buduće akcije i zasnovana je na sposobnosti da predvidimo i objasnimo ponašanje drugih ljudi.
    Do otkrića su došli proučavajući ljude sa takozvanim Aspergerovim sindromom, blagom formom autizma. Ti ljudi imaju problema sa odnosima sa drugim ljudima zbog toga što su, kako izgleda, lišeni sposobnosti da razumeju misli, osećanja i motivacije drugih. Naučnici taj nedostatak zovu 'izostanak teorije uma'.
    Naučnici su zamolili dobrovoljce koji pate od tog oboljenja da čitaju priče, dok su povezani na skener, i odgovore na pitanja. Priče su otprilike ovakve: Dečak stavlja kesicu bombona u levu fioku svog pisaćeg stola i izlazi iz sobe. Njegova majka ulazi u sobu, pospremajući vadi slatkiše iz leve fioke ali ih vraća u desnu fioku, zatim izlazi iz sobe. Dečak se vraća po slatkiše. Koju će fioku otvoriti?
    Ljudi sa Aspergerovim sindromom odgovarali su 'desnu', jer je to fioka u kojoj se slatkiši zbilja nalaze. Oni uopšte nisu mogi da shvate dečakovo iskustvo - da će se on setiti da je stavio slatkiše u levu fioku i prema tome očekivati da ih u njoj i nađe. Troodišnja deca će napraviti istu grešku, ali će odrasli ljudi uvek pogoditi da je to leva fioka jer potpuno shvataju priču. Tokom eksperimenata otkriveno je da je kod normalnih ljudi dok su čitali priču bila aktivna jedna mala oblast u levom prednjem delu korteksa - blizu centra čela. Kod dobrovoljaca obolelih od Aspergera ta oblast nije bila aktivna. To znači da ta oblast mozga igra ključnu ulogu u razumevanju postupaka drugih ljudi.

FENOMEN SELEKTIVNE PAŽNJE

   Rezultati istraživanja fenomena selektivne pažnje omogućavaju nam da shvatimo 'sindrom prijema', odnosno kako je čovek sposoban da se koncentriše na jedan razgovor usred niza bučnih razgovora koji se vode u nekoj prostoriji. Tokom eksperimenata dobrovoljci su posmatrali simbol složen od manjih sličica i opisivali ili globalnu sliku ili njene detalje. Kada je trebalo da daju globalnu interpretaciju, kod dobrovoljaca se 'uključivala' oblast mozga nazvana desni lingvalni girus (u zadnjem delu mozga).
    A kada je trebalo da obrate pažnju na detalje, uključivala se druga oblast, takođe u zadnjem delu mozga, ali s leve strane. To je primer obrade informacije 'odozgo nadole', kada mozak prilagođava opažanje i tumačenje ranije opaženih informacija. Drugi primer takvog uticaja mozga na opažanje daje proučavanje opažanja nepotpunih slika ili objekata. Dobar primer toga mogao se videti u jednoj televizijskoj reklami koja je prikazivala pegavog psa 'Dalmatinca' u čijoj su pozadini razbacane iste takve pege. Da biste videli psa, morate prvo da 'naučite ili saznate' da se on nalazi u toj 'nepotpunoj' slici.
    U ekspetimentima sprovedenim sa takvim slikama dobrovoljci nisu uspevali da prepoznaju objekte koji su u njima 'skriveni'. Onda su im prikazivali 'potpune' slike - psa, lica i banane - koji su bili skriveni u odgovarajućim pozadinama. Kada bi im ponovo pokazali 'nepotpune' slike - vrlo lako su na njima raspoznavali skrivene predmete. Praćenje aktivnosti mozga tokom tih eksperimenata pokazalo je da su sve vreme bile aktivne oblasti mozga u blizini slepoočnica i iznad njih. Prva je 'zadužena' za prepoznavanje objekata i linkova, druga za pažnju i vizuelne slike. Proučavanmja su otkrila i nešto novo - da sve te oblasti, po svemu sudeći, rade zajedno, i tako nam omogućavaju da na naizgled besmislenoj slici, kada je drugi put vidimo, prepoznamo skrivenu sliku.

MAŠINA BEZ PREMCA

   Priroda zna za mnoga čuda, ali nijedno od njih se ne može uporediti sa čudom svanim ljudski mozak. Evo nekih zapanjujućih cifara i činjenica o toj vrhunskoj tvorevini života.

Težina prosečnog ljudskog mozga utrostručava se između rođenja i odraslog doba - da bi mozak dostigaok konačnu težinu od oko 1,4 kilograma za muškarce i 1,3 kilograma za žene. Od pedesete godine života, međutim, on se malčice smežurava, gubeći 30 grama.
Ne postoji korelacija između veličine mozga i inteligencije. Muškarčev mozak obično je nešto veći od ženskog, ali kod oba pola na mozak otpada slična proporcija u odnosu na telesnu težinu.
Dva književnika drže oprečne rekorde u pogledu veličine mozga. Mozak ruskog pisca Ivana Turgenjeva (1818-1883) bio je težak 2,012 kilograma. Mozak francuskog pisca Anatola Fransa (1844-1924) bio je težak jedva nešto više od polovine prethodne cifre - 1,017 kilograma.
Mozak je podeljan u dve hemisfere, od kojih je svaka verna kopija druge. Desna hemisfera kontroliše mišiće i prima informacije od leve polovine tela; leva hemisfera diriguje i kontroliše desnu polovinu tela.
Kod desnorukih ljudi - koji čine većinu - leva strana mozga bavi se takvim veštinama kao što su čitanje, pisanje i govor. Desna hemisfera vodi računa o umetničkoj delatnosti i tvorevinama mašte. Kod levorukih ljudi funkcije dve polovine mozga mogu da budu obrnute.
Prosečan mozak sadrži oko 10 milijardi neurona - mikroskopski malih nervnih ćelija. Svaka ćelija ima jedan produžetak zvani akson koji je povezuje sa ostalim delovima centralnog nervnog sistema. Neki aksoni protežu se dužinom kičmene moždine - zahvaljujući čemu postaju duži od jednog metra i predstavlja najduže ćelije u ljudskom telu. Svaki neuron je, uz to, povezan sa susednim neuronima posebnim vezama kojih ima do 50.000 i koje su poznate pod nazivom dendriti.
Nove informacije koje stižu do mozga od stane čula bivaju uskladištene, analizirane i odreagovane putem elektrohemijskih impulsa koji protiču od neuro do neurona dendritskim vezama. Još uvek nije potpuno jasno kako kompleksne informacije bivaju kodirane u te impulse, ili kako ovi bivaju sprovedeni natrag. Ali zna se da mozak ostaje do izvesnog stepena aktivan tokom 24 časa, i da svakog dana aktivira stotine miliona impulsa - više veza nego svi telefonski sistemi sveta spojeni u jednu celinu.
Palac je toliko važan za ljudsku spretnost da je njegovom kontrolisanju posvećen veći deo mozga od onoga koji kontroliše čitav grudni koš i trbuh.
Nervni impulsi do mozga i natrag putuju brzo kao trkački autromobil. Najbrži zaneleženi impulsi, u eksperimentima obavljenim 1966. godine, putovali su brzinom od gotovo 290 kilometara na čas. Nervni impulsi kreću se nešto sposrijim ritmom kod starijih osoba - otprilike 240 kilometara na čas.
Bol od bilo kakve povrede ili bolesti uvek biva registrovan od strane mozga. Međutim, najčudnije u svemu je to što je sam mozak imun na bol. On ne sadrži nijednu od receptorskih ćelija koje osećaju bol u drugim delovima tela. Hirurške operacije na mozgu ponekad moraju da se obave dok je pacijent u svesnom stanju, da bi hirurg mogao uz pacijentovu pomoć da pronađe pravi put krou kompleksno tkivo mozga. Kad se prevlada neugodnost prvog reza skalpelom kroz lobanju i omotač mozga umrtvi lokalnom anaestezijom, pacijent više ne oseća nikakav bol. Ta tehnika se, na primer, koristi za lociranje regije mozga koje su odgovorne za napade epilepsije. Slabi električni šokovi primenjuju se na različite delove mozga sve dok pacijent ne izvesti o prvim simptomima epileptičkog napada. Područje koje izaziva simptome biva zatim hirurški uklonjeno ili razoreno.

DETALJI PODSVESNOG PROCESA

   Džejms može da vam kaže precizno vreme, u sekund, bez gledanja na sat. Dženifer može u deliću sekunde pogledom da izmeri šta god hoćete, do milimetra tačnosti. A Kristofer govori 24 jezika, uključujući i dva koje je sam izmislio. Zadivljujuće - sasvim sigurno. Neobično - ne mora da bude. Prema novoj teoriji - svako to može da uradi, ili bi bar mogao, ako na trenutak prestane da razmišlja.
    Kristofer, Džejms i Dženifer su autistični - ljudi koji su na testovima koeficijenta inteligencije dobijaju niske ocene i koji imaju velikih problema u komunikaciji sa drugima, ali su svejedno obdareni naizgled nadljudskim sposobnostima u određenim oblastima, ako što su muzika, matematika ili umetnost. Svaki deseti čovek koji pati od autizma ima neobične talete, mada su retki genijalci kao Stiven Viltšajer, koji sa neverovatnom preciznošću, do najsitnijih detalja, crta zgrade, ili čovek-računar kakvog u filmu Kišni čovek igra Dastin Hofman. Od kada je fenomen autista 'genijalaca' primećen pre jednog veka, bilo je oko stotinu takvih ljudi.
    Gotovo svi oni su poznati i naučnici pomno proučavaju njihove veštine, ali još niko nije uspeo da ustanovi kako oni to rade. Teorije se kreću od neobičnog uvećanja određenih delova mozga do pretpostavke da su izvanredne sposobnosti stekli zato što se ničim drugim nisu bavili, ali nijedna zapravo ne objašnjava fenomen. Poslednji doprinos nauke enigmi autističnih 'genijalaca' jeste pretpostavka da njihove sposobnosti uopšte nisu jednistvene i da bi svako od nas mogao da ih ima, samo ako se malo potrudi, a možda i uz pomoć tehnologije.
    Ideju su izneli psiholozi Alen Šnajder i Džon Mičel iz Centra za um australijskog Nacionalnog univerziteta u Kanberi. U osnovi, oni misle da su veštine 'genijalaca' manifestacije moždanih procesa koji se događaju kod svih nas, sve vreme, ali ih kod normalnih ljudi potiskuje - znanje. Oni kažu:da nije stvar u tome da su autistični genijalci pametniji od nas, već u tome da većina nas odlazi korak dalje u razmišljanju o svemu - od detalja i činjenica do značajnih koncepata - a kada to jednom uradimo, više ne možemo natrag.
    Psiholozi su formulisali svoju teoriju na osnovu analize velikog broja istraživanja 'genijalaca', uglavnom onih koji su naročito obdareni za matematiku. Među otkrićima na koje se pozivaju su rezultati eksperimenata sa moždanim slikama, koje otkrivaju koliko se nesvesnog rada mozga odvija i pre nego što postanemo svesni svojih percepcija, misli i osećanja. Vizuelna slika koja padne na retinu, na primer, pojavljuje se u mozgu kao svesna percepcija tek posle četvrt sekunde. Pre toga, svaki element slike - boju, oblik, pokret i lokaciju - posebno identifikuju razni specijalizovani delovi mozga. Ti elementi se onda slažu u šemu koja se šalje drugim regionima mozga, a oni joj dodaju značenje. U normalnim prilikama mi nemamo pojma da se sve to događa, toga postajemo svesni tek kada je ceo postupak završen i mi smo dobili 'sklopljenu' percepciju.
    Kod normalnih ljudi mozak uzima svaki sićušni detalj, obrađuje ga, a onda iz celine uklanja najveći broj informacija i ostavlja samo jednu korisnu ideju koja postaje svesna. Kod 'genijalaca'izostaje uklanjanje viška informacija, tako da oni vide sliku u fantastično detaljnim sastavnim delovima, kao pojedinačne tačkice na fotografiji. Psiholozi veruju da bi svačiji nesvesni um mogao, manje više trenutno, da izračuna dane u nedelji u koje padaju odrđeni datumi, što autisti vrlo često rade, ili da precizno odredi visinu tona, dužinu i sled nota nekog muzičkog komada. Ali, pošto od znanja u koji će dan u nedelji pasti 1. jul 2070. godine nema nikakve praktične koristi, ta informacija bila bi odbačena pre nego što pređe u svest. Isto tako, zbog toga što note same po sebi obično nemaju nikakvo značenje, normalan čovek će čuti muziku kao melodiju, a ne kao niz odvojenih tonova.

KAD NEMA OBRADE PODATAKA


    Ako su psiholozi u pravu kad pretpostavljaju da je svako od nas sposoban za čuda uma koja čine 'genijalci', da li je moguće da naučimo da kontrolišeno nesvesni deo mozga i postanemo ga svesni? Nils Birbaumer sa Instituta za behaviorističku neurobiologiju Univerziteta u Tibingenu, u Nemačkoj, misli da to možemo. On predvodi tim naučnika koji je potpuno paralizovane ljude opremio elektrodama na glavi - za pojačavanje moždanih talasa - i naučio ih da moždanim talasima pomeraju kursor na kompjuterskom ekranu. Pacijenti, inače potpuno nepokretni ljudi, morali su, znači, da nauče da koriste moždane aktivnosti koje su u normalnim prilikama nesvesne. Birbaumer smatra da je moguće na isti način dopreti do nesvesnih kognitivnih procesa 'genijalaca', i da  su neki ljudi već naučili da to rade, iako ni sami nisu toga svesni.
    Birbaumer navodi primer normalnog neautističnog studenta, čija veština u matematici nadmašuje čak i veštinu 'genijalaca'. Električno praćenje moždanih talasa tog mladića dok računa pokazalo je da je njegov mozak aktivniji nego što je uobičajeno na početku, ali je manje aktivan u trenutku pre nego što će dati odgovor. To pokazuje da je taj student sposoban da spreči svesno, konceptualno razmišljanje kad računa, što mu omogućava da pristupi ranijim, nižim procesima u mozgu.
    Kod većine ljudi od njaranijeg vremena mozak je usmeren na konceptualno razmišljanje i ono što je poznato kao 'globalna obrada podataka' - objedinjavanje različitih misli i izvlačenje značenja iz celokupne slike, umesto koncentrisanja na konkretne detalje svake percepcije. Autisti su kako izgleda nesposobni da obrađuju podatke na takav način. Posledica toga je detaljan, ali nepovezan kognitivni stil koji stručnjaci za autizam opisuju kao 'slabu centralnu povezanost'. Oni smatraju da je težnja ka 'centralnoj povezanosti' kod normalnih ljudi toliko snažna da percepciju i misli svodi u koncepte značenja i pre nego što je svaki detalj registrovan, što nam potpuno onemogućuje da dođemo do 'nižih informacija'.

ČUDESNE VEŠTINE BEBA

    Moguće je da vrlo mala deca opažaju svet kao 'genijalci'. jedna neverovatna veština koju sve bebe imaju jeste učenje jezika. Bebe od osam meseci obavljaju neverovatne kalkulacije da bi shvatile gde se nalaze granice reči u toku govora. One to ne rade svesno, već jednostavno uče da 'znaju' gde se jedna reč završava a druga počinje, isto kao što autisti jednostavno 'znaju' kvadratni koren iz šestocifrenog broja. Odrasli, naprotiv, moraju da rade da bi naučili novi jezik, samo slušanje nije dovoljno.
    Neki stručnjaci smatraju da mala deca, za razliku od ostalih, lako stiču i savršen sluh, koji je takođe čest kod autista. I automatska percepcija - pohranjivanje i korišćenje vizuelnih slika u fotografski preciznim detaljima - takođe je daleko češća kod dece nego kod odraslih.
    Stručnjaci smatraju da bebe imaju sposobnosti koje pokazuju autisti, ali kažu da se one gube zbog promena koje donosi razvoj mozga. Novorođenčad, naime, koriste samo delove mozga kojih odrasli nisu 'svesni', ali koji registruju senzorne informacije i reaguju potrebama, emocijama i automatizovanim ponašanjem.Cerebralni korteks - oblast koja je zadužena za svesnu misao i percepcije - aktivira se tek posle nekoliko meseci i postepeno preuzima na sebe sve više rada. Kod normalne dece to preuzimanje funkcija ubrzava se oko 18 meseci, kad počinju da tepaju. Frontalni korteks, deo mozga u kojem se odvija najveći deo konceptualne obrade podataka, aktivira se, pak, tek kad počne da se govori. Kod autistične dece, to preuzimanje funkcija je usporeno i nepotpuno, tako da ona zadržavaju korišćenje nesvesnog. Činjenica je da autistična deca kod kojih lečenje uspeva mogu da izgube svoje 'genijalne' sposobnosti. Tako je devojčica Nađa, koja je oko 12. godine uspela da nauči da govori, izgubila svoje neobične sposobnosti.   
    Učenje jezika donosi i nominaciju jedne strane mozga. Kod dešnjaka, to je po pravilu leva hemisfera, gde se razvija glavni centar za govor. Autistična deca često pokazuju strukturni i funkcionalni poremećaj leve hemisfere mozga. Većina slučajeva autizma posledica je poremećaja u razvoju mozga koji se desio pre rođenja. Recimo, zna se da testosteron usporava razvoj leve hemisfere mozga kod muških fetusa. Ako to usporavanje potraje, može da dođe do autizma. Moguće je da to objašnjava činjenicu da je autizam šest puta češći kod muškaraca nego kod žena.
    Postoji niz čudnih slučajeva u kojima su normalni ljudi posle povrede leve strane mozga iznenada razvili izvanredne sposobnosti, slične autističnim 'genijalcima'. Jedan devetogodišnji dečak je, na primer, postao genije za mehaniku posle nesreće u kojoj mu je zalutali metak razorio deo leve strane mozga. A psihijatar Brus Miuler sa Medicinskog fakulteta u los Anđelesu opisao je petero pacijenata koji su razvili neverovatne sposobnosti za crtanje posle oštećenja leve hemisfere mozga.

KAKO POBOLJŠATI RAD MOZGA

JEDITE RIBU: Možda će vam ovo izgledati kao bapska priča, ali riba je zaista prepuna hranljivih materija koje podstiču rad mozga.
MASIRAJTE MOZAK: Ovo nije šala. Masažom glave poboljšava se cirkulacija, otklanja napetost u koži glave, pooštrava koncentracija i pomaže jasnom mišljenju.
BAVITE SE UMETNOŠĆU: Uključite se u neki, bilo kakav kreativan hobi - crtanje, pravljenje keramike, vajanje. Pišite roman - ko zna, možda ćete se jednog dana i obogatiti.
HRANA ZA MISLI: Ne mora da bude dijetalna - ali mora da bude puna antioksidansa (sveže voće i povrće) da bi se moždane ćelije održavale u vrhunskoj formi.
PRAVITE 'KARTE': Bilo da učite, radite na svojim idejama ili rešavate neke probleme, najbolje rezultate ćete postići ako pravite 'mreže' - crteže ili 'mape' podataka, znači ako ih međusobno povezujete, umesto da pravite obične beleške.
VRATITE SE U ŠKOLU: Upišite se u 'večernju' školu, kurseve - jezika, kompjutera, bilo čega - povećaćete snagu mozga, ako stano učite.
VEŽBAJTE MOZAK: Praktikujte mentalnu aritmetiku kad god imate priliku. Recimo, sledeći put kad odete u samoposlugu sami u glavi pripremite račun pre nego što dođete na kasu. Ili, na pijaci, sami računajte koliko će vas koštati kilo i dvesta jabuka po ceni...
    Uprkos svim otkrićima, naša siva materija ostaje jedna od najvećih misterija svemira. Možda je baš Bog i dao nam u zadatak da svako sam pokuša da dokuči mogućnosti svog mozga i otkrije neslućene mogućnosti koje se u njemu kriju. Ali, dug je put do potpunog razumevanja rada našeg mozga.
Vic Ovog Dana
Verovali ili ne
Jeste li znali ovo?
Ludi svet
MoLitva dana